-
Kategorija: Blog
-
petak, 28 Avgust 2015 13:55
-
Autor Abdullah
-
Klikova: 2413
Ljudska filozofija koja proturječi mudrosti Kur’ana i nastoji joj se oduprijeti posrnula je i pala pred uzvišenom mudrošću Kur’ana. To je već objašnjeno u Riječi dvanaestoj u vidu jedne ilustrativne pripovijesti, te je nepobitno dokazano i u drugim Riječima.
Stoga raspravu prepuštamo tim poslanicama, s tim što ćemo na ovom mjestu uspostaviti prostu i djelimičnu usporedbu između to dvoje s jednog gledišta, kako slijedi.
Ljudska filozofija i mudrost na ovaj svijet gledaju kao da je on stalan i trajan, te detaljno i opširno govore o biti i karakteristikama bića. A ukoliko uopće spominju funkcije tih bića što ukazuju na njihovog Stvoritelja, oni to spomenu uopćeno i površno. Dakle, oni vrlo detaljno govore o šarama i slovima knjige svemira, dok njezinim smislovima i porukama ne pridaju veliki značaj.
Što se Kur’ani-Kerima tiče, on na ovaj svijet gleda kao da je prolazan, tekući, varljiv, putujući, promjenjiv, nestalan i nestabilan. Stoga on karakteristike bića i njihovu pojavnu i materijalnu kakvoću spominje uopćeno i ovlašno, dok sasvim detaljno razrađuje kad izlaže njihove funkcije koje odaju njihovu pobožnost i služenje, koje im je povjerio Uzvišeni Tvorac, a i kad izlaže obim u kojem su sva bića poslušna Božijim konstitutivnim uredbama, kao i način i gledište s kojeg ona ukazuju na Lijepa Imena svojeg Tvorca.
U ovoj našoj raspravi bacit ćemo brzi pogled na razliku između filozofskog pogleda i pogleda Kur’ana na ovaj svijet i bića, sa stanovišta ovog uopćavanja, odnosno detaljnog razrađivanja, a kako bismo vidjeli gdje će granuti istina i zablistati stvarnost.
Naš ručni sahat, koji inače izgleda stabilan i stalan, u svojoj unutrašnjosti skriva brojne promjene, preokrete i trzaje, bilo u stalnim pokretima zupčanika, bilo u stalnom podrhtavanju točkića i preciznih dijelova mehanizma. Jednako tako i ovaj svijet koji je poput ogromnog sahata i što ga je izumila Božanska svemoć, iako izgleda miran i stabilan, ipak se stalno prevrće i kotrlja u neprestanim promjenama i neredima, kao i u strujama prolaznosti i nestajanja. Naime, otkad je vrijeme smješteno u ovaj svijet, noć i dan postali su dvoglava kazaljka koja otkucava sekunde na tom velikom sahatu; godina je postala kazaljka koja na tom sahatu pokazuje minute, a stoljeće kazaljka koja na njemu pokazuje sahate. Tako je “vrijeme” bacilo ovaj svijet u talase prolaznosti i nestajanja, održavši samo sadašnjost u postojanju, a izručivši prošlost i budućnost ništavilu.
Ovaj svijet, povrh toga što mu je vrijeme već dodijelilo takav oblik, također je poput promjenjivog i nestabilnog sahata s obzirom i na mjesto i prostor. Naime, atmosfera, u smislu prostora, podložna je brzim smjenama i u stalnim je promjenama stanja, pa se ponekad u jednom danu desi mnoštvo naoblačenja i razvedravanja. Drugim riječima, atmosfera brzinom svojih smjena i promjena jeste poput kazaljke koja otkucava sekunde na tom ogromnom sahatu.
I Zemlja, a koja je podloga ovog svijeta, sa svojom površinom u smislu mjesta, u stalnim je i brzim mijenama s gledišta smrti i života, kao i s gledišta bilja i životinja na njoj. Stoga nam ona, poput kazaljke koja pokazuje minute, ističe to da je i ovaj aspekt dunjaluka trenutačan, iscrpiv i prolazan.
A kako god je Zemlja u stalnim promjenama i preokretima s obzirom na svoju površinu, jednako tako i u njezinoj utrobi ima promjena, potresa i preobražaja koji rezultiraju nicanjem planina i urušavanjem provalija u zemlji, što je čini svojevrsnom kazaljkom koja pokazuje sahate i sporo se kreće. I oni nam, ustvari, objelodanjuju to da je i ovaj aspekt dunjaluka, također, u odlasku i zalasku.
A i promjene koje se dešavaju na nebeskom prostoru, koji je kao plafon ovozemaljske kuće, bilo s kretanjem nebeskih tijela ili s pojavom kometa, pomračenja sunca i mjeseca, zvijezda-padalica, meteora i sličnih fenomena, iznose na vidjelo to da ni nebo nije stabilno niti stalno, već i ono stari i propada. Dakle, njegove su promjene poput kazaljke na sahatu koja odbraja dane u sedmici, i pokazuje na pomicanje neba u susret propasti i zalasku, iako se ono dešava sporo.
I, tako, ovaj svijet s osloncem na sebe samog postavljen je na ovih sedam postolja, a ta postolja stalno se podrivaju i uvijek podrhtavaju. Međutim, isti taj podrhtavajući dunjaluk koji se stalno kreće, ukoliko se osloni i usmjeri na svojeg Veličanstvenog Graditelja, njegove promjene i kretnje preobraze se u pomicanje pera Božanske svemoći dok ispisuje poslanice Sveopstojnog. A dotične pretvorbe stanja i stalna obnavljanja ogledala su koja odražavaju svjetla ukaza Božijih Lijepih Imena, ističu njihove mudre postupke, te ih opisuju raznovrsnim i raznolikim pridjevima koji im dolikuju.
Tako, dakle, ovaj svijet s dunjalučkog aspekta okrenut je u pravcu iščeznuća i zalaska, uporno žuri ka smrti i neprekidno se potresa i preobraća. Ona je u svojoj stvarnosti prolazna i nezaustavljiva poput vodenog toka, međutim, uslijed nemarnosti, ona se pričinjava smrznuta i postojana, a po materijalističkom shvatanju prirode, njezina bistrina i čistoća biva pomućena i upoganjena, pa je tako dunjaluk postao zgusnuta zavjesa koja zakriva ahiret.
Bolesna filozofija sa svojim filozofskim cjepidlačenjem i pretragama po materijalističkom poimanju prirode, te s primamljivošću razvratne i zavodljive civilizacije, njezinim orgijanjem i zloćudnošću, zgusnula je ovaj dunjaluk i očvrsnula njegovu okorjelost i ukrućenost, duboko umetnula nemarnost u čovjeka i uvećala njezinu zagađenost i neprozirnost, te je dovela čovjeka do toga da zaboravi na svojeg Uzvišenog Tvorca i na budući svijet.
A Kur’ani-Kerim uzdrmava ovaj svijet s gledišta da je on “donji svijet”, i rastresa ga da bude poput raščupane vune:
“Smak svijeta! Šta je smak svijeta?(...)”, “Kad se Događaj desi (...)”, “Tako mi Gore; i Knjige u retke složene”, kao i drugim sličnim uzvišenim ajetima.
Zatim on dodjeljuje ovom svijetu prozirnost i zadivljujuću bistrinu, a iz njega uklanja mrlje i mulj, i to čini svojim raskošnim izlaganjima u riječima Uzvišenog:
“A zašto oni ne razmotre carstvo nebesa i Zemlje (...)” (Al-A’raf 185), “A zašto ne pogledaju nebo iznad sebe? – kako smo ga sazdali (...)” (Kaf: 6), “Zar nisu uvidjeli nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali” (Al-Anbija’: 30), kao i drugim sličnim mudrim ajetima.
Pored toga, Kur’an ovaj svijet koji je zaleđen pogledom nemarnosti prema Allahu odmrzava svojim blistavim i sjajnim izrazima u riječima Uzvišenog:
“Allah je svjetlo nebesa i Zemlje” (An-Nur: 35), “Život na ovom svijetu samo je igra i zabava” (Al-An’am: 32), ali i drugim sličnim veličanstvenim ajetima.
Nadalje, on ukida privid neprolaznosti i vječnosti na ovom svijetu, i to svojim izrazima koji nagovještavaju zalazak i smrt ovog svijeta:
“Kad se nebo rascijepi”, “Kad se nebo raspukne”, “Kad se sunce izgubi”, “I u rog će se puhnuti i umrijet će oni na nebesima i oni na Zemlji, ostat će samo oni koje Allah bude odabrao” (Az-Zumar: 68), i drugim sličim Časnim ajetima.
A zatim Kur’an rastjeruje nemarnost porođenu iz materijalističkog poimanja prirode, i raspršuje je svojim povicima koji odjekuju poput oluje u riječima Uzvišenog:
“On zna šta u zemlju ulazi i šta iz nje izlazi i šta s neba silazi i šta u njega uzlazi; On je s vama gdje god bili; Allah vidi sve što radite.” (Al-Hadid: 4), kao i “I reci: ’Allahu hvala, On će vam znamenja Svoja pokazati, pa ćete ih vi poznati.’ A Gospodar tvoj motri na ono što radite.” (An-Naml: 93), uz druge slične svijetle ajete.
Na ovaj način Kur’ani-Kerim svim svojim kosmičkim ajetima, odnosno ajetima usmjerenim ka svemiru, nastavlja po ovom principu, te razotkriva stvarnost dunjaluka onakvog kakav jeste, izlažući je pred pogledima. On svojim izlaganjima u tim ajetima navraća ljudsku pažnju na razmjere nakaznosti ružnog lica ovog svijeta, a kako bi mu se okrenulo njegovo zorno, lijepo lice, dakle, ono lice koje je okrenuto prema Velikom Tvorcu. Kur’an, tako, usmjerava čovjekov pogled na to lice ovog svijeta, diktirajući mu istinitu mudrost i ispravnu filozofiju kroz smislove iz Velike knjige svemira kojima ga poučava, uz osvrt na njegova slova i šare, a ne rasplinjuje čovjekovo vrijeme na prolazne bespotrebne stvari i znakove koji su mu nebitni, kako to čini pijana filozofija što je zaljubljena u nakaznost, jer ona čovjeka dovodi do toga da zaboravi na smislove i poruke.
Treće svjetlo
U Drugom svjetlu ukazali smo na poraz i pad ljudske mudrosti pred mudrošću Kur’ana, kao što smo u njemu ukazali i na nadnaravnu mudrost Kur’ana. U ovom Svjetlu iznijet ćemo na uvid nivo mudrosti učenika Kur’ana, a to su čestiti učenjaci, dobre evlije, prosvijetljeni znalci iz reda mislilaca pravca iluminacije koji izlažu mudrosti Kur’ana, ukratko ukazujući i na sljedeće gledište njegove nadnaravnosti:
Najistinitiji dokaz uzvišenosti i nedostižnosti Časnog Kur’ana, najjasnija potvrda njegove istinitosti i pravednosti, kao i najsnažniji pokazatelj te svjedočanstvo njegove nadnaravnosti jeste činjenica da je Časni Kur’an u svojem izlaganju Jednoće Boga sa svim njezinim oblastima očuvao uravnoteženost svih nivoa i nužnosti tih oblasti, te da nije poremetio ravnotežu bilo kojeg od njih. Zatim, on je očuvao i ravnotežu koja postoji među svim uzvišenim Božanskim činjenicama. On je sabrao i propise koji nužno proizlaze iz svih Božijih Lijepih Imena, uz očuvanje proporcionalnosti i skladnosti među tim propisima. Pored toga, on je sa savršenom ravnomjernošću sabrao Allahove Gospodarske i Božanske postupke.
Dakle, ovo održanje ravnoteže i sveobuhvatnost jeste odlika koja uopće nije prisutna u bilo kojem djelu čovjeka, niti u sveukupnom proizvodu misli najznamenitijih mislilaca, niti se može naći u djelima dobrih evlija koji proniču u duhovne dimenzije stvari, niti u knjigama mislilaca iluminacije koji zalaze u skrivenu suštinu stvari, kao niti u znanostima duhovnjaka koji prodiru u svijet nespoznajnog, već se svaka njihova grupa drži isključivo za granu ili dvije iz krošnje ogromnog stabla stvarnosti, te se bavi samo plodovima i listovima te grane, a ne osvrće se na ostale grane, bilo zbog toga što ne zna za njih, bilo zbog toga što se ne osvrće na njih. Izgleda kao da između njih vlada podjela rada.
Tačno, apsolutnu istinu ne mogu obuhvatiti ograničeni i skučeni pogledi, jer ona zahtijeva univerzalan pogled, poput pogleda Mudrog Kur’ana, a kako bi bila sagledana. Dakle, sve mimo Časnog Kur’ana, čak i ukoliko uzima instrukcije iz njega, ne može svojim djelomičnim i ograničenim razumom vidjeti ništa više od jednog ili dva aspekta cijele istine, te se zaokupi njime, posveti mu se, i izolira se u njemu. Time poremeti ravnotežu među činjenicama i ukine njihovu proporcionalnost, bilo kroz pretjerivanje, bilo kroz propuste. Ovu smo činjenicu predstavili s jednom neobičnom ilustracijom u Drugoj grani Riječi dvadeset i četvrte. Ovdje ćemo navesti jedan drugi primjer o istoj temi, i to kako slijedi.
Zamislimo to da se ogromno blago koje sadrži bezbroj skupocjenih dragulja nalazi na dnu širokog mora. Vješti ronioci zaronili su u te morske dubine, tragajući za draguljima iz tog vrijednog blaga. Međutim, budući da su im oči stisnute, ne mogu raspoznavati vrste tih skupocjenih dragulja, izuzev rukama. Ruka jednog od njih dotaknula je jedan podulji dijamant, i taj ronilac zaključi i prosudi to da se ovo blago sastoji od dijamantskih poluga. Čuvši od svojih kolega kako opisuju neke druge dragulje, on pomisli da ti dragulji o kojima oni govore jesu samo dopuna dijamantskoj poluzi koju je on pronašao, kao i komadići koji joj služe kao ukras. Zamislimo da su drugi naišli na okrugli safir, a još neki da su pronašli četvrtasti ćilibar, i tako redom. Dakle, svaki od tih pronalazača koji su to biserje i drago kamenje napipali rukama, ne vidjevši ih, bio bi uvjeren u to da upravo rijetki primjerak dragulja kojeg je on pronašao jeste osnovni i glavni sadržaj te riznice, a za one o kojima sluša od svojih kolega smatrao bi to da su njegovi dodaci i detalji, a ne osnovni sadržaj blaga.
Na ovaj način dolazi do poremećaja ravnoteže među činjenicama, a i njihova proporcionalnost također splašnjava, te se boja mnogih činjenica mijenja, čime neko ko želi sagledati stvarnu boju činjenice bude prisiljen na obrazlaganje i improviziranje. Neki čak budu navučeni na to da ih poreknu i napuste. Ko, naprimjer, prouči knjige mudraca iluminacije, i knjige sufija koji se oslanjaju na svoje vizije i duhovna otkrovenja, a da ih ne odvažu mjerilima časnog sunneta, bez dvoumljenja potvrdit će ovaj naš sud.
Otud, uprkos činjenici da su oni vođeni uputom Kur’ana, te da pišu o činjenicama iste naravi kao i Kur’an, ipak je manjkavost nezaobilazna u njihovim djelima, jer ona nisu Kur’an.
Dakle, uzvišeni ajeti Kur’ana, koji je jedno more činjenica, jesu podmorski ronioci koji pronalaze blago. Ali njihove oči širom su otvorene, oni imaju pregled nad cijelom tom riznicom, te vide sve što postoji u njoj. Stoga Kur’ani-Kerim svojim ajetima opisujući tu riznicu, opisuje je uravnoteženo, usklađeno i srazmjerno njoj, te tako ispoljava njezinu stvarnu ljepotu i neodoljivu privlačnost.
Naprimjer, Kur’ani-Kerim sagledava grandioznost uzvišenog Božijeg gospodarenja i opisuje je smislom kojeg saopćavaju časni ajeti:
“A čitava Zemlja bit će u Njegovom zahvatu Sudnjeg dana, a nebesa će Njegovom snagom smotana biti” (Az-Zumar: 67), kao i “Na Dan kad smotamo nebesa kao umotak lista za pisanje” (Al-Anbija’: 104). On istovremeno vidi i sveobuhvatnost milosti Uzvišenog Allaha i ukazuje na nju smislom kojeg izriču časni ajeti:
“Allahu nije ništa skriveno ni na Zemlji ni na nebu; On vas oblikuje u matericama kako hoće” (Ali-Imran: 5-6), potom “I nema nijednog živog bića, a da On ne drži njegov povodac” (Hud: 56), kao i “A kolike li samo životinje ne donose opskrbu sebi, Allah ih opskrbljuje a i vas” (Al-Ankabut: 60).
Osim toga, kako god Kur’an sagledava širinu Božijeg stvaralaštva i ukazuje na nju smislom kojeg izražava ajeti-kerim:
“Allah koji je nebesa i Zemlju stvorio i tmine i svjetlo dao” (Al-An’am: 1), on također vidi i sveukupnost Allahovog raspolaganja u svemiru i sveobuhvatnost Njegovog gospodarenja nad svakom stvari, smislom što ga ističe ajeti-kerim:
“Stvorio je vas i ono što učinite.” (As-Saffat: 96)
Pored toga, jednako kao što Kur’an sagledava vrhunsku istinu na koju pokazuje smisao ajeti-kerima: “On oživi Zemlju nakon mrtvila njezinog” (Ar-Rum: 50), on vidi i dokazuje i činjenicu neizmjerne plemenitosti, a koju iskazuje ajeti-kerim:
“Gospodar tvoj pčelu je nadahnuo” (An-Nahl: 68), dok istovremeno vidi i činjenicu suverene dominacije i ukazuje na nju ajetom:
“(...) a i sunce, mjesec i zvijezde, upokorene Njegovoj volji” (Al-A’raf: 54).
I jednako kao što Kur’an sagledava činjenicu milostivosti i uprave koju saopćava ajeti-kerim:
“Zar oni ne vide ptice iznad sebe kako raširenih krila lete, a i skupljaju ih? Samo ih Milostivi drži; On, zaista, sve dobro vidi” (Al-Mulk: 19), on vidi i bitnu činjenicu koju saopćava ajet:
“Vlast Njegova obuhvata i nebesa i Zemlju i njemu ne dojadi održavanje njihovo” (Al-Bekara: 255), istovremeno opažajući i činjenicu Božanskog nadzora, a kojeg izražava ajet:
“On je s vama gdje god bili” (Al-Hadid: 4), kao i sveobuhvatnu činjenicu koju izriče ajet:
“On je Prvi i Posljednji, Pojavni i Nepojavni, On zna sve!” (Al-Hadid: 3). Kur’an vidi i bliskost Allahovu, Slavljen neka je On, što je izražavaju Njegove riječi:
“Mi smo stvorili čovjeka i znamo šta mu duša njegova došaptava; a Mi smo njemu bliži od vratne žile” (Kaf: 16), uz uzvišenu činjenicu na koju ukazuje ajeti-kerim:
“Meleki i Džibril k Njemu uspinju se u danu koji pedeset hiljada godina traje” (Al-Ma’aridž: 4), kao i svestranu činjenicu koju pokazuje i saopćava ajeti-kerim:
“Allah naređuje da se bude pravedan, čini dobro, i bližnjima udjeljuje, a zabranjuje razvrat, sve što je odvratno i grijeh” (An-Nahl: 90), uz druge časne ajete koji sadrže ovosvjetska, onosvjetska, znanstvena i praktična načela.
Kur’an, dakle, iznosi sva načela kojima se ostvaruje sreća na oba svijeta, i izlaže ih uz detaljno izlaganje svih šest stupova imana, i svih pet stupova islama, s odlučnošću i ozbiljnošću, uz očuvanje ravnoteže između svih njih, i uz održanje njihove srazmjernosti, te iz ishodišta fenomenalne ljepote i dotjeranosti što nastaje iz skladnosti i simetričnosti tih činjenica proistječe jedna raskošna smislena nadnaravnost Kur’ana.
Iz ove tajne postaje jasno to da stručnjaci u teološkim raspravama (ulema ilmi-kelam), iako su se odškolovali pred Kur’ani-Kerimom, i napisali na hiljade knjiga, od kojih su neke u deset tomova, ipak su, davši prednost razumu nad predajom, kao, naprimjer, mu’tezile, ostali nemoćni razjasniti smisao kojeg saopćava nekih deset ajeta Časnog Kur’ana, i to nepobitno dokazati što bi dovelo do uvjerenja i smirenosti. Razlog tome je činjenica da dotični iskopavaju bunare u podnožjima udaljenih planina, kako bi iz njih cijevima doveli vodu na kraj svijeta, odnosno jednim nizom posrednih uzročnosti, a zatim tamo presjeku taj niz, i dokazuju postojanje Nužnog Bića i spoznaju Njega, što je poput vode koja potiče na život! Međutim, svaki časni ajet pojedinačno može poput štapa Musaovog, a.s., izbiti vodu gdje god dotakne, i u svakoj stvari otvoriti prozor koji pokazuje Sanii-Zuldželala. Ova činjenica jasno je dokazana u nekim drugim Riječima, i u poslanici na arapskom jeziku Kap, iscijeđenoj iz mora Kur’ana.
Iz ove tajne također nalazimo to kako su svi čelnici zabludjelih grupacija, koji su daleko zagazili u tumačenju unutarnje naravi stvari i oslonili se na svoje vizije ne slijedivši vjerovjesnički sunnet, a zatim vrativši se s pola puta, došli na čelo neke grupacije i formirali svoju zabludjelu sektu. Dakle, dotični su se čelnici otisnuli u ovakve novotarije i zablude, i zaveli su ljudski rod na jednu takvu stranputicu, i to zbog toga što nisu uspjeli očuvati skladnost i uravnoteženost činjenica.
Drugim riječima, nesposobnost svih takvih jasno ističe nadnaravnost kur’anskih ajeta.
ZAVRŠNA RIJEČ
Dva su nadnaravna odsjaja iz mnoštva bljesaka nadnaravnosti Kur’ana prethodila u Četrnaestoj kapljici Riječi devetnaeste, a oni su smisao ponavljanja u Kur’anu, kao i smisao uopćavanja na polju kosmičkih znanosti. Za razliku od mišljenja nekih kako su ta dva smisla uzrok manjkavosti i nesavršenosti, ovdje je jasno došlo do izražaja to kako je svaki od spomenuta dva smisla jedan od izvora nadnaravnosti. Isto je tako jedan bljesak nadnaravnosti Kur’ana koji svjetluca na licu nadnaravnih djela svih vjerovjesnika, a.s., s očiglednošću pojašnjen u Drugom položaju Riječi dvadesete. Slični bljesci navedeni su i u nekim drugim Riječima, kao i u našim poslanicama na arapskom jeziku. Zadovoljit ćemo se time, ali kažemo i to da još jedna kur’anska nadnaravnost jeste u sljedećem:
Kako god su sveukupna nadnaravna djela, odnosno mudžize svih vjerovjesnika ispoljile neki od uresa nadnaravnosti Kur’ana, tako je isto i Kur’an sa svim svojim nadnaravnostima jedna mudžiza Muhammedova, s.a.v.s., a i sve Muhammedove, s.a.v.s., mudžize jesu jedna kur’anska nadnaravnost. Naime, sve one ukazuju na pripadnost Kur’ana Allahu, dž.š., odnosno na to da je Kur’an Allahov govor. Ispoljavanjem ovog odnosa autorstva, svaka od riječi Kur’ana postaje jedna nadnaravnost, jer u tom slučaju jedna riječ može u svom smislu sadržavati cijelo stablo činjenica i biti poput jezgra, a može biti i u vezi sa svim organima vrhunske istine, poput središta srca, kao što može i svojim harfovima, fizionomijom, kakvoćom i položajem imati pregled i biti usmjerena na bezbroj stvari, i to zbog njezinog uporišta u Njegovom sveobuhvatnom znanju i beskrajnom htijenju.
Otud poznavaoci znanosti tumačenja harfova tvrde to da su iz jednog harfa Kur’ana izveli mnoštvo tajni što zauzima cijelu stranicu, i svoju tvrdnju dokazali su pred znalcima tog umijeća.
A sad, prisjeti se svega što je prethodno rečeno u ovoj poslanici, od njezinog početka do kraja, i pogledaj kroz prizmu svega što je sabrano u njoj: od Baklji, Zračaka, Odsjaja, Svjetala i Žarova, pa sve do rezultata tvrdnje navedene u početku ove poslanice, pa ćeš naći to da sve one nju obznanjuju i uče najjačim glasom, a ta tvrdnja je:
“Reci: ’Kad bi se svi ljudi i džini udružili da sačine jedan ovakav Kur’an, oni, kao što je on, ne bi sačinili, pa makar jedni drugima pomagali.” (Al-Isra’: 88)
“Slavljen neka si Ti, mi ne znamo ništa, samo ono čemu si nas Ti poučio; Ti si Sveznajući i Mudri.”
“Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili nehotice pogriješimo.”
Gospodaru moj, razgali grudi moje; i olakšaj zadatak moj; odriješi uzao s jezika mojeg; da bi razumjeli govor moj.
Moj Allahu, Svoje najbolje, najljepše, najplemenitije, najjasnije, najčistije, najkrasnije, najčednije, najčasnije, najcjenjenije, najveličanstvenije, najuglednije, najviše, najbistrije, najblagodarnije i najfinije salavate; i najpotpuniji, najobilatiji, najzamašniji, najnapredniji, najistaknutiji, najtrajniji selam, kao blagoslov i spas, i kao milost i zadovoljstvo, i kao izuzeće i oprost, što se proteže i porasta s pljuskom iz oblaka, podarenih iz Tvoje darežljivosti i plemenitosti; i razvija se i uspijeva s dragocjenim počastima, što je profinjenost Tvoje darežljivosti i zaslužnosti; vječnim po Tvojoj vječnosti, ne zalaze; trajnim po Tvojoj trajnosti, ne mijenjaju se - spusti na Tvojeg roba, Tvojeg miljenika i Tvojeg poslanika, Muhammeda, najbolje Tvoje stvorenje, divno i blještavo svjetlo, jasni i nepobitni dokaz, bujno more, jarko svjetlo, raskošnu ljepotu, nadmoćno veličanstvo, gordo savršenstvo – spusti Tvoj salavat kojim si veličinom Svoje Biti blagoslovio njega, njegovu obitelj a i njegove Ashabe; salavatom kojim ćeš oprostiti naše grijehe, razgaliti naše grudi, očistiti naša srca, okrijepiti naše duhove, posvetiti naše tajne, učiniti besprijekornim naše slutnje i naše misli, i izbistriti talog u našim tajnama, iscijeliti naše bolesti i otvoriti katance naših srca.
“Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, nakon što si nas uputio, Ti si Darežljivi.”
“I završna dova naša je da hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova.”
Amin... Amin... Amin...
"Riječi"-Bediuzzaman Said Nursi