Ljubav je razlog postojanja ovog svemira
- Kategorija: Blog
- petak, 18 Septembar 2015 13:55
- Klikova: 2614
PETA GRANAOva grana nosi pet plodova
PRVI PLOD: O moja samoljubiva nagonska dušo! O moj saputniče koji si zaljubljen u ovaj svijet!
Znaj! Ljubav je razlog postojanja ovog svemira, kao i spona među njegovim dijelovima; ona je svjetlo i život svemira.
Budući da je čovjek najsadržajniji plod ovog svemira, onda je u njegovo srce, a koje je jezgro tog ploda, usađena ljubav sposobna da prevlada cijelim svemirom. Stoga je jedne takve beskrajne ljubavi dostojan samo nosilac beskrajnog savršenstva.
Pa, o dušo moja, druže moj!
Slavljeni Allah u ljudsku prirodu položio je dva ustrojstva, a kako bi bila sredstva za osjećaj straha i ljubavi. Ta ljubav i strah bit će usmjereni ili prema stvorenju ili prema Stvoritelju. Zna se da je strah od stvorenja jedna muka i nevolja, a i ljubav prema njemu također je jedna gorka patnja. Jer, ti čovječe, strahuješ od nekog ko za tebe nema milosti niti ima sluha za tvoje zapomaganje tražeći milost. Dakle, tvoje strahovanje u takvom stanju jedno je bolno iskušenje.
A što se tvoje ljubavi tiče, to što voliš i ne poznaje te, pa od tebe ode bez ispraćaja, kao, naprimjer, tvoja mladost i bogatstvo ili te, pak, prezire zbog tvoje ljubavi! Zar ne vidiš to da se devedeset i devet posto romantičnih zaljubljenika žale zbog svog voljenog?! Jer, ljubav iz dubine srca, a koje je inače ogledalo Sveopstojnog, prema dunjalučkim voljenim sličnim idolima, i to do granica obožavanja, opterećuje te voljene, s obzirom na to da narav odbija sve što je neprirodno i nedostojno. (Fizička ljubav iz strasti nije tema naše razrade.)
To znači da stvari koje voliš tebe ili ne poznaju ili te preziru ili te neće pratiti, već će se, uprkos tebi, odvojiti od tebe.
S obzirom na to da je u stvarnosti tako, onda okreni svoju ljubav i strahovanje prema Onom Koji ti je strah učinio ugodnim ponižavanjem, a ljubav srećom bez poniženja.
Tačno! Strahovanje od Haliki-Zuldželala znači pronalazak puta do Njegovog sažaljenja i milosti, zbog zaklona u njoj. Strah je u ovom smislu jedan bič koji čovjeka privoljava i natjeruje u okrilje Njegove milosti. Poznato je to kako majka zastrašuje svoje dijete, da bi ga prigrlila svojim grudima. Taj strah zbilja ugađa tom djetetu, jer ga on privlači i priklanja grudima nježnosti i samilosti. A zna se to da je saosjećajnost svih majki tek jedan od odbljesaka Božije milosti. To znači da u strahu od Allaha postoji ogromna ugodnost. A kad, opet, u strahu od Allaha postoji ugodnost do te mjere, koliko je onda ima u ljubavi prema Allahu, Slavljen neka je On! Zar nije sasvim razumljivo to da u njoj ima ugodnosti do u beskraj.
Osim toga, onaj ko se boji Allaha, izbjegne plašljivost od drugih, a taj strah inače je surov i mučan.
Usto, ljubav koju čovjek posvećuje stvorenjima, ukoliko je zbog Allaha, ne bude pomućena patnjom rastanka.
Zaista, čovjek prvo voli sebe, zatim voli svoje bližnje, zatim svoj narod, zatim živa stvorenja, a potom i svemir i svijet. Dakle, on je povezan sa svakom od tih sfera i može uživati u njezinim užicima, te patiti u njezinim patnjama. Međutim, budući da ništa nije stabilno u ovom bučnom svijetu, uzburkanom i ispremetanom razornim olujama, vidiš kako je jadno srce čovjekovo vječno izranjavano. Stvari kojih se on dohvata, nanose mu rane svojim odlaskom od njega, čak mu odsijecaju i ruku. Stoga čovjek zapadne u stalnu patnju ili se opije nemarnošću.
Pa, o moj nefsu! Ukoliko si razuman, sakupi svu tu svoju ljubav i predaj je Onom Kome ona istinski pripada, tako se spasivši svih tih nevolja.
Jer, ova vrsta beskrajne ljubavi namijenjena je Onom Koji je u posjedu beskrajnog savršenstva i ljepote. A kad je predaš njezinom istinskom vlasniku, onda u Njegovo ime možeš bezbrižno voljeti sve stvari, i to počev od gledišta da su one Njegova ogledala. Takvo što znači to da tu ljubav ne trebaš pokloniti izravno bićima u svemiru, jer, u protivnom, ljubav će se iz ugodne blagodati pretvoriti u bolno kažnjavanje.
Postoji još jedna stvar, bitnija od spomenutog! Ti, nefsu moj, svoju ljubav posvećuješ sam sebi i zaljubljen si u sebe, čak obožavaš samog sebe. Zbog te samoljubivosti žrtvuješ sve, te kao da sam sebi dodjeljuješ neku vrstu Božanskog položaja, mada, inače, uzrok ljubavi jeste ili savršenstvo – a savršenstvo se voli u svojoj suštini – ili korist ili užitak ili vrlina ili, pak, neki drugi razlog koji vodi u ljubav. A vidi sad, nefsu moj, već smo u izvjesnom broju Riječi nepobitno dokazali to da je tvoja suština i bit zamiješena iz sastojaka nesavršenosti, manjkavosti, neimaštine i nemoći. Ti, dakle, vršiš ulogu jednog ogledala u negativnom smislu, jer nesavršenošću, manjkavošću, neimaštinom i nemoći koji su u osnovi tvojeg bića ispoljavaš savršenost, ljepotu, svemoć i milost Veličanstvenog Tvorca, jednako kao što neprozirna tmina ističe blještavilo dana.
Pa, o čovječe! Ne smiješ biti zaljubljen u sebe, već je primjerenije to da se suprotstaviš svojem nefsu ili, pak, to da sažalijevaš svoj nefs, te da budeš samilostan prema njemu, nakon što postane smiren.
Jer, ukoliko voliš sam sebe zbog toga što je to ishodište užitka i koristi, te si primamljen njihovim okusom i slašću, ne smiješ davati prednost sitnoj duševnoj nasladi nad beskrajnim uživanjem i neizmjernom koristi. Nemoj biti poput svjetlaca koji sve stvar i sve što voli utopi u divljini noći, te je zadovoljan samo svojim svjetlucanjem. Jer, i tvoja duševna naslada i korist, i ona što je stječeš iz koristi i sreće svih onih s kojima si povezan, kao i sve koristi i pogodnosti svih bića, te koristi i blagodati iz čitavog svemira, jesu ukaz dobrote Bespočetnog Voljenog, Slavljen neka je On. Moraš, onda, voljeti tog Bespočetnog Voljenog, a kako bi uživao u svojoj sreći i sreći svih njih, te kako bi stekao beskrajni užitak iz apsolutne i savršene ljubavi.
Tvoja žarka ljubav što je pokazuješ prema sebi i koja je usađena u tebi, ustvari, nije ništa drugo doli suštinska ljubav usmjerena na uzvišenu Bit Allahovu, Slavljen neka je On, samo što si je ti zloupotrijebio i usmjerio prema sebi. Raskini, onda, samoljubivi nefsu moj, svoje “ja” i u sebi istakni Božije “On”. Jer, sve vrste ljubavi koju rasipaš na bića, ustvari, jesu ljubav koja ti je dodijeljena kako bi se usmjerila na Božija Lijepa Imena i uzvišena svojstva, ali si je ti pronevjerio, te ćeš zato dobiti zasluženu kaznu. A kazna za svaku nedozvoljenu i zloupotrebljenu ljubav nemilosrdna je nevolja.
Bespočetni Voljeni je u Svoje ime Milostivi i Samilosni priredio boravište koje sadrži sve tvoje materijalne prohtjeve, a to je Džennet ukrašen ljepoticama oborenih pogleda, dok je za tebe Svojim drugim imenima pripremio sveopće darove za zadovoljenje tvojeg duha, srca, tajne, uma i ostalih rafiniranosti. Čak On, Slavljen neka je, u svakom od Svojih Lijepih Imena posjeduje neiscrpne duhovne riznice za ukaz dobrote i počasti. Bez sumnje je jedna trunka ljubavi prema tom Bespočetnom Voljenom dovoljna zamjena za cijeli svemir, a svemir u cijelosti ne može biti zamjena niti za samo djelomični ukaz Njegove, Slavljen neka je On, ljubavi.
Pa poslušaj ovaj praiskonski zavjet kojeg je izrekao Bespočetni Voljeni, i to preko Svojeg časnog miljenika, Svojim riječima:
“Reci: ’Ako volite Allaha, mene slijedite, pa će vas Allah zavoljeti.” (Ali Imran: 31)
DRUGI PLOD: O nefsu moj!
Funkcije i dužnosti pobožnosti nisu uvod u nadolazeću nagradu, već su rezultat prijašnjih blagodati.
Zaista, mi smo već ranije uzeli svoju naknadu i prema toj naknadi koja nam je data unaprijed zaduženi smo službom pobožnosti.
To je zbog toga što je Haliki-Zuldželal tebe, nefsu moj, odjenuo u odoru postojanja, a ono je istinsko dobro i dao ti je želudac kojim kušaš i naslađuješ se, odnosno, Svojim imenom Rezzak ispred tebe prostro je sofru blagodati krcatu svim jelima.
Zatim, dao ti je osjetilni život, a i on poput želuca traži svoju opskrbu, te pred tvoja čula oka i uha, koji su poput ruku, postavio je sofru blagodati široku koliko i površina Zemlje. Zatim ti je podario ljudsku narav koja i sama zahtijeva mnoštvo svoje duhovne opskrbe, te je pred želucem ljudske naravi, dokle god doseže tvoj um, otvorio vidike vanjske vlasti i unutarnje vladavine.
A dodijelivši ti Islam i iman, koji su vrhunska čovječnost, te koji također zahtijevaju beskrajne blagodati i uživaju u plodovima neiscrpne milosti, otvorio ti je sveobuhvatnu trpezu blagodati, blagostanja i uživanja, trpezu Lijepih Imena i neprikosnovenih Božanskih svojstava, unutar sfere uvjetne mogućnosti. Zatim ti je dao i ljubav koja je jedno od svjetala imana, te ti je time udijelio neprolaznu blagodat, blagostanje i užitak.
To znači da si Njegovim dobročinstvom, u odnosu na svoje sitno, ograničeno, sputano, prosto, nemoćno i slabo tijelo, prerasla iz dijela u cjelinu, i u jednu svijetlu općenitost, jer te je on, dodijelivši ti život, uzdigao iz djelomičnosti u neku vrstu univerzalnosti, zatim te je, dodijelivši ti ljudsku narav, uzdigao u stvarnu univerzalnost, potom, dodijelivši ti iman, uzdigao te u uzvišenu i svijetlu univerzalnost, a odatle te je, ukazavši ti blagodat spoznaje i ljubavi, uzdigao do sveopćeg i sveobuhvatnog svjetla.
Pa, o nefsu! Već si unaprijed primio sve ove nagrade i dragocjenosti, a zatim si zadužen pobožnošću, a to je jedna ugodna služba i prijatna poslušnost, okrepljujuća i lagodna. Zar si i nakon tog lijen izvršiti ovu značajnu i časnu službu?
Čak i dok tu službu izvršavaš neuredno, zahtijevaš još jednu ogromnu naknadu, kao da prethodnom nisi zadovoljan. Naprotiv, ti negoduješ: Što mi dove nisu primljene?
Zaista, ti uopće nemaš pravo prigovarati, već je tvoja dužnost biti poslušan i upućivati dovu, jer će ti Allah, Slavljen neka je, dodijeliti Džennet i vječno blagostanje iz Njegove istinske dobrote i plemenitosti. Stoga, traži zaklon u Njegovoj plemenitosti i pouzdaj se u Njega, te poslušaj ovaj uzvišeni Božanski ukaz:
“Reci: ’Allahovoj blagodati i milosti – tome neka se raduju, to je bolje od onog što gomilaju.'” (Junus: 58)
Ukoliko upitaš to kako ja mogu na sve te univerzalne i beskrajne blagodati uzvratiti svojom ograničenom i djelomičnom zahvalnošću?
Odgovor jeste univerzalnom namjerom, nijetom i odlučnim, beskrajnim imanom.
Primjera radi, čovjek uđe u vladarev dvor sa skromnim i jeftinim poklonom u vrijednosti pet para, a tamo ugleda naslagane poklone donesene vladaru od uglednih ličnosti, čija vrijednost procjenjuje se milionima. Pritom stane u sebi zapomagati: Šta da radim? Moj poklon skroman je i mizeran! Međutim, ubrzo se sabere i odjednom kaže:
Gospodine moj, ja ti u svoje ime prinosim sve ove poklone, jer ti ih zaslužuješ. A kad bih bio u mogućnosti, donio bih i mnogo puta više od svih ovih vrijednih poklona.
I tako vladar, koji inače nije u potrebi ni za čim, i koji darove prima samo kao simbol njihove iskrenosti i uvažavanja njega, primi te skromne poklone kao da su najvredniji poklon, zbog toga što su namjere ovog čovjeka čestite, želje iskrene, a uvjerenja odlučna, lijepa i uzvišena.
Jednako tako i kad svojom nemoći Božiji rob na namazu kaže: Počast neka je Allahu, on iskazuje sljedeću namjeru:
Ja Tebi, Bože moj, u svoje ime prinosim poklone pobožnosti svih stvorenja, a koju čine u toku svojeg života. Pa kad bih bio u mogućnosti, Gospodaru moj, da ti iskažem počast u broju svih njih, ne bih oklijevao niti bih se dvoumio, jer Ti si dostojan toga, pa i mnogo višeg. Ovaj iskreni nijet i odlučno vjerovanje jedna je univerzalna i sveopća zahvalnost.
Uzmimo za primjer bilje čija su jezgra i sjemenje njihove namjere. Dinja, naprimjer, svojom namjerom u vidu hiljada sjemenki u njenoj utrobi govori: Stvoritelju svega, ja imam želju i ambiciju obznaniti dekor Tvojih Lijepih Imena u svim krajevima Zemlje. A budući da Allah, dž.š., za ono što će doći zna kako će doći, On prima taj iskreni nijet kao da je stvarno djelo, odnosno, kao da se on već ostvario. Otud možeš znati kako to da je ‘’nijet vjernika bolji od njegovog djela’’, kao i, također, shvatiti mudrost u bezbrojnom ponavljanju slavljenja Allaha, poput:
Pa kao što vojni zapovjednik prinosi vladaru u svoje ime djela i uspjehe svih vojnika, isto tako i čovjek, koji je zapovjednik svih stvorenja, i komandant biljaka i životinja, i koji je dostojan toga da bude namjesnik nad svim bićima na Zemlji, te koji se smatra odgovornim i zaduženim za sve što se dešava u njegovom osobnom svijetu, u ime svih govori:
“Tebi mi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo”, te Onom Koji je Mabudu-Zuldželal u svoje ime predaje djela pobožnosti i molbe za pomoć svega stvorenog. On i sveukupna bića čini kao da progovaraju u njegovo ime, govoreći:
Slavimo Te svim izjavama slave od svih Tvojih stvorenja, i jezicima Tvojeg cjelokupnog stvaralaštva.
On zatim traži blagoslov na vjerovjesnika, s.a.v.s., u ime svih stvari na Zemlji:
Moj Allahu, neka su Tvoji salavati na Muhammeda, u brojnosti čestica u svemiru, jer svaka stvar koja postoji povezana je sa svjetlom Muhammeda, s.a.v.s.
Tako možeš shvatiti mudrost i u bezbrojnom donošenju izjava tespiha i salavata.
TREĆI PLOD: Pa, o nefsu! Ukoliko želiš u svojem kratkom životu zaraditi zaslugu za vječno ahiretsko djelo, odnosno, ukoliko stvarno želiš naći koristi u svakoj minuti svojeg života koliko se nalazi kroz cijeli dugački život, te ukoliko zbilja želiš navike pretvoriti u pobožnost, a nemarnost zamijeniti sviješću da si uvijek pred Allahom, onda slijedi časni vjerovjesnički sunnet. Jer, primjenjivanje sunneta i Šerijata u bilo kakvom postupku donosi spokojnost i duhovnu smirenost, te postaje jedna vrsta pobožnosti, s obzirom da rađa mnoštvo ahiretskih plodova.
Naprimjer, kad trguješ nečim, u trenutku kad primijeniš šerijatski propis, odnosno ponudu i pristanak, cijela ta kupoprodaja poprimi svojstva pobožnosti, jer te podsjeti na šerijatski propis, a time ti ulije duhovnu svijest o Objavi. Ta ti svijest pruža podsjećanje na Veličanstvenog Zakonodavca, Slavljen neka je On, odnosno, učini to da se posvetiš Njemu, a to ti u srce ulijeva svijest da si uvijek pred Njim.
Drugim riječima, obavljanje poslova u skladu s časnim sunnetom čini da prolazno i kratkotrajno djelo dođe u zonu neprolaznog života, a što rađa vječite plodove. Zato dobro saslušaj Allahove, dž.š, riječi:
“Zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegovog, neukog vjerovjesnika, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; i slijedite ga da biste bili na pravom putu.” (Al-A’raf: 158)
Nastoj i ti biti svestran i sveobuhvatan prizor izljeva i ukaza svakog od Božijih Lijepih Imena koji prožimaju propise časnog sunneta i Šerijata.
ČETVRTI PLOD: O nefsu! Ne pokušavaj oponašati ljubitelje dunjaluka, naročito ne one primitivne, posebno nevjernike, zavaran njihovim površnim vanjskim čarima te njihovim varljivim i nedozvoljenim nasladama. Jer, oponašajući ih, ti nikad nećeš biti poput njih, već ćeš se naglo i ozbiljno srozati, pa čak nećeš biti ni poput životinje. Dakle, razum u tvojoj glavi postat će jedna zlobna i mučna alatka koja te stalno čekićima udara po glavi. Naime, zamislimo to da negdje postoji ogromna palača i u njoj velik luster, od kojeg je razvedena struja do manjih i još manjih sijalica raspoređenih po manjim odajama, i te sijalice spojene su s glavnim lusterom. Ako bi neko ugasio svjetlo na velikom lusteru, onda bi prevladala jeziva tama i uvukla bi se u sve odaje. Međutim, u drugim palačama u kojima svjetlost nije sprovedena s glavnog lustera, ukoliko domaćin i ugasi svjetlo na glavnom lusteru, manje sijalice nastavit će osvjetljavati druge odaje, te on pod njihovom svjetlošću može nastaviti posao, a ni provalnici ne mogu ništa odnijeti.
O nefsu! Prva palača jeste musliman, a veliki luster naš je sejjid, Poslanik, s.a.v.s., u srcu tog muslimana. Ukoliko bi ga on zaboravio i, ne daj Bože, iz srca izbacio svoje vjerovanje u njega, onda on ne bi vjerovao niti u jednog drugog vjerovjesnika. Neće biti mjesta ni za kakvu vrlinu u njegovoj duši, pa će čak zaboraviti i svojeg Uzvišenog Gospodara, a odaje i rafinirana svojstva ugrađeni u njegovom biću postat će plijen tmine, te će u njegovom srcu nastati strašna pustoš i zavladat će jezivost. Šta ga, onda, može osloboditi tog strašnog uništenja, odnosno, koja mu to dobit može unijeti život u tu pustoš i jezivost?!
A nemuslimani su poput druge palače, jer i kad izbace Muhammedovo, s.a.v.s., svjetlo iz srca, imaju svoja druga svjetla, ili misle da imaju! Jer, moguće je da se u njima zadrži nešto vjere u Allaha i vjerovanja u Musaa i Isaa, a.s., što je u središtu njihove moralnosti.
Pa, o dušo moja koja nagoniš na zlo!
Ako kažeš: Ja, onda, ne želim biti ni Evropljanin, već životinja, već smo ti ponovili to da ti ne možeš biti čak ni poput životinje, jer posjeduješ razum koji sadrži patnje iz prošlosti i strahovanja od budućnosti, i on ti uručuje bolne udarce i mučne šamare po glavi i očima, pa ti daje da iskusiš hiljade patnji u samo jednoj nasladi, dok životinja stječe užitak nepomućen patnjom. Pa, ukoliko želiš biti poput životinje, najprije se otarasi svojeg razuma i baci ga daleko, te se suoči s odgojnim šamarom u ajeti-kerimu:
“Oni su kao stoka, čak su oni i više skrenuli.” (7: 179)
PETI PLOD: O nefsu! Mnogo puta rekli smo to da je čovjek plod stabla stvaranja, i kao plod, on je najudaljeniji od sjemenke, najsadržajniji po svojstvima cjeline i ima sveobuhvatan pogled na sve, odnosno sadrži gledište jedinstva svega. Jer, on je stvorenje koje nosi jezgro srca, a licem okrenut je prema mnoštvu stvorenja, prema prolaznosti i prema dunjaluku. Međutim, pobožnost, a koja je vezivna tačka na sredini između polazišta i krajnosti, okreće lice čovjekovo s prolaznosti na vječnost, sa stvorenja na Stvoritelja, s mnoštva na jednoću, kao i s krajnosti na polazište.
Ukoliko bi jedan dragocjeni plod koji posjeduje svijest i koji uskoro treba proizvesti sjemenje ostao zadivljen sam sobom, pogledavši na živa bića niža od sebe, dakle, ukoliko bi se taj plod bacio ili ukoliko bi iz nemarnosti pao u njihove ruke, bez sumnje smrvio bi se i iščeznuo bi u njihovim rukama, te bi propao kao bilo koji drugi obični plod.
Međutim, ukoliko bi taj svjesni plod pronašao svoje uporište i uspio shvatiti to da će s gledišta jedinstva tog stabla kojeg skriva u svojem biću biti sredstvo održanja tog stabla, kao i sredstvo ispoljavanja i trajnosti njegove istine, onda bi i jedna sjemenka iz tog jednog ploda poprimila neprolaznu univerzalnost u sklopu trajnog i neprolaznog življenja.
Dakle, čovjek koji tumara kroz mnoštvo stvorenja i gubi se u svemiru, i kojem je ovaj svijet oduzeo razum i zaveo ga kroz osmijeh prolaznih stvari, te im se čovjek bacio u naručje, bez sumnje je na očiglednom gubitku. Jer, on zapada u zabludu, prolaznost i ništavnost, odnosno, on u izvjesnom smislu sam sebe osuđuje na smrt. Međutim, ukoliko taj čovjek podigne glavu i budnim srcem posluša imanske pouke s jezika Kur’ana te ukoliko se posveti jednoći, onda se miradžom pobožnosti može uzdignuti do trona savršenstva i kreposti, te postati vječni čovjek.
O nefsu moj! Budući da je stvarnost takva, a ti pripadaš Ibrahimovom pravcu, reci, onda, poput Ibrahima, a.s.
“Ne volim one što zalaze”, i okreni se Neprolaznom Voljenom, te zaplači kao i ja.
(Stihovi na perzijskom jeziku nisu uvršteni ovdje, s obzirom na to da su uvršteni u Drugi položaj Riječi sedamnaeste.)
"Riječi" - Bediuzzaman Said Nursi
