proživljenje-veliki sastanak

  • Klikova: 544
info proivljenje veliki sastanakOSMA ČINJENICA
Kapija obećanja i prijetnje, koja je manifestacija imena Džemil i Dželil.
Da li je u domenu mogućeg za Stvoritelja ovih stvorenja, a Koji apsolutno sve zna i apsolutno sve može, da ne ispuni ono što je mnogo puta najavio svim vjerovjesnicima, a.s., kao obećanje ili prijetnju, o čemu su nas oni obavijestili, a jednoglasno posvjedočili i svi iskreni i sve evlije, čime bi, svakako, pokazao nemoć i neznanje? Zbilja, Allah je daleko iznad toga! Takvo što posebno je važno ako se ima u vidu to da stvari koje je obećao ili na koje je opominjao uopće nisu teške prema Njegovoj moći, već lahke, neznatne i jednostavne, kao što je za Njega prosto vraćanje nebrojenih bića, bilo njih samih[1], bilo istih takvih[2] iz jednog proljeća u neko drugo?
U vezi s ispunjenjem obećanja, ono je nužno za nas i za sve drugo, iza Njega, dž.š., lično kao i za održavanje nadmoći Njegovog gospodarenja. Ono je sasvim oprečno iznevjeravanju obećanja, s obzirom na to da je iznevjeravanje nespojivo s dostojanstvom Njegove moći, kao što je, istovremeno, negacija Njegovog sveznanja. Jer, neispunjavanje obećanja ne proizlazi ni iz čega drugog nego iz neznanja ili iz nemoći.
Znaš li ti, poricatelju, kolika je bezumnost najvećeg grijeha kojeg činiš svojim nevjerovanjem i poricanjem? Jer vjeruješ svojoj nestvarnoj fantaziji, zanesenom umu i varljivoj duši, a ne vjeruješ Onom Koji nikad ne dolazi u položaj u kojem bi morao iznevjeriti Svoje obećanje niti ga ikad poreći, jer je, ustvari, iznevjeravanje apsolutno nedolično Njegovom ponosu i veličini. A i sve stvari i svi pojavni predmeti svjedoče o Njegovoj istinitosti i kompetenciji. Ti, dakle, činiš najveći grijeh, a koji je nesagledivih razmjera, iako si dokraja sitan, pa i nema štete u činjenici da si zaslužio neprolaznu i rigoroznu kaznu. Kao usporedba za razmjere grijeha kojeg čini nevjernik, u nekim hadisima spomenuto je to da će očnjak nekih stanovnika Džehennema biti poput planine.
Tvoj položaj jeste poput položaja onog putnika koji je zaklopio oči pred Suncem, a kako bi slijedio sanjarije svojeg uma. Htio bi, zatim, osvijetliti svoj jezivi put tračkom uma, ali on je slab poput svjetlaca. Zapravo, budući da je Allah, dž.š., obećao – a ova bića su Njegove riječi koje potvrđuju istinu, kosmička dešavanja Njegovi signali koji artikuliraju istinu – On će, svakako, ispuniti Svoje obećanje, uspostaviti Veliki sud i dodijeliti vrhunsku sreću.
DEVETA ČINJENICA
Kapija oživljavanja i umrtvljavanja, koja je manifestacija imena Hajjul-Qajjum i Muhjil-Mumit.
Da li je u domenu mogućeg za Onog Koji je demonstrirao Svoju moć oživljavanjem goleme zemlje nakon njezinog mrtvila i pustoši, i Koji je izaslao više od tri stotine hiljada vrsta stvorenja, od kojih je stvaranje svake pojedinačne vrste jednako nadnaravno kao što je nadnaravno stvaranje ljudskog roda;
i Koji je demonstrirao sveobuhvatnost Svojeg umijeća kroz to oživljavanje razvrstavši i razloživši svako pojedinačno biće iz jedne mješavine i preplitanja;
i Koji je poglede svih Svojih robova upravio prema neprolaznoj sreći obećavši im proživljenje u svim Svojim nebeskim zapovijedima;
i Koji je demonstrirao monumentalnost Svojeg svojstva Gospodarenja učinivši da se postojeće stvari zbiju i udruže te ih obrnuvši oko Svoje komande i volje, potčinjavajući njihove jedinke i pomažući jednima druge;
i Koji je ljudskom rodu pridodao krajnju važnost učinivši ga najsavršenijim plodom na stablu egzistencije, najrafiniranijim, najnježnijim i najumilnijim bićem, a čija je dova najviše ispunjavana i kojem je potčinjeno sve te uzevši njega za Svojeg izravnog sagovornika;
dakle, zar je moguće za tog Kadiri-Rahima, tog Alimi-Hakim, a Koji je poklonio toliki značaj čovjeku, da ne obavi proživljenje? I da ne upriliči ili da ne može upriličiti okupljanje i da ne oživi čovjeka ili da ga ne može oživjeti; i da je nemoćan otvoriti vrata Velikog suda, stvoriti Džennet i Džehennem? Nipošto, Allah je Uzvišen, daleko iznad toga!
Da, Gospodar, dž.š., Koji raspolaže ovim svemirom, na ovoj prolaznoj i tijesnoj zemlji, izumijeva u svakoj epohi, u svakoj godini, u svakom danu, mnoge modele i uzorke, kao i brojne nagovještaje velikog proživljenja.
Naprimjer, na proljetnom skupu, vidimo, u samo nekoliko dana, On sazove i oživi preko tri stotine hiljada biljnih i životinjskih vrsta, od onih najsićušnijih do najkrupnijih,ulijeva život u korijenje drveća i rastinja, a životinje vraća u život, bilo njih same, bilo one koje su njima slične. Pa iako su materijalne razlike između sjemenki zanemarive, ipak su one oživljene sa svom posebnošću i osobenošću, krajnje brzo, u šest dana ili šest sedmica, s krajnjom lahkoćom i lagodnošću, krajnje sinhronizirano i koordinirano, bez obzira na njihovu izmiješanost i isprepletenost!
Može li, onda, išta predstavljati teškoću za Onog ko čini ovakva djela; može li biti nemoćan stvoriti nebesa i Zemlju za šest dana, ili, u jedan mah proživjeti čovjeka? Nikako!
Šta misliš kad bi postojao jedan čudesan pisac koji tri stotine hiljada knjiga, a čija slova budu izbrisana i izobličena, ponovo ispiše na jednoj stranici tako da ništa ne pobrka, izostavi ili uskrati, i još to učini krajnje dopadljivo, dakle, on sve to ispiše za jedan sahat; I tebi bude rečeno: "Ovaj pisac će iz svoje memorije u toku jedne minute napisati tvoju knjigu koja je pala u vodu, a on joj je autor." Zar je moguće da ti to odbaciš i kažeš: "Ne može on to, ne vjerujem?!" Ili, kad bi neki nadnaravni moćnik podigao i razorio planine te potpuno izmijenio gradove, a more pretvorio u kopno, i to jednim svojim potezom, a kako bi demonstrirao svoju snagu, kao upozorenje ljudima, ali i da bi ih zadivio. Vidjevši od njega takva djela, ugledaš i ogromnu liticu koja se obruši u dolinu i zapriječi put njegovim posjetiocima, a zatim tebi bude rečeno: "Moćnik će potpuno ukloniti tu gromadu s ceste i smrviti je koliko god da je velika, jer je nemoguće da će ostaviti svoje goste nasred ceste." Koliko bi samo nepromišljen i bezuman bio tvoj odgovor ukoliko bi ti na to uzvratio: "Nikako, on to neće učiniti niti on to može!" Ili pogledaj primjer jednog vojskovođe, a koji je u prilici da okupi svoju armiju u samo jednom danu. Kad bi ti bilo rečeno: "On će sazvati članove tih formacija i pod njegovim bajrakom, na znak trube, okupit će se svi koji su bili raspušteni i razišli se po logoru", a ti izgovoriš: "Ne, ne vjerujem u to!" U tom slučaju bilo bi očito da tvoj odgovor jeste jedan suludi čin, i to čin zbiljskog ludila.
S obzirom na to da shvataš ova tri primjera, porazmisli, onda, o Allahu, dž.š., Koji pred našim očima na platnu Zemljine površine ispisuje najljepše i najsavršenije portrete, Perom moći i određenja, za više od tri stotine hiljada različitih vrsta, izmjenjujući snježnobijelu stranicu zime u razlistale stranice proljeća i ljeta, međusobno ih komponirajući, a kako se ne bi miješali te ih ispisujući istovremeno, a da nisu prepreka jedni drugima, niti su zbijeni jedni uz druge. Pa iako se jedni od drugih potpuno razlikuju u strukturi i formi, pritom nema apsolutno nikakve pogreške.
Da li tog Mudrog Održavatelja, Koji je supstancu mamutskog stabla i njezin cijeli proces isprogramirao u mikroskopski sićušnu sjemenku, a kako bi je očuvao, ima smisla upitati kako će sačuvati duhove mrtvih? Ili, ima li smisla upitati Moćnog i Posjednika veličine, Koji zemlju pogoni njezinom orbitom astronomskom brzinom, kako će je skloniti s ceste koja vodi na ahiret ili je, pak, razoriti? Ili, ima li smisla upitati Vlasnika veličine i počasti, Koji je iz nepostojanja stvorio čestice i rasporedio ih jednom komandom u građu tijela regrutiranih živih bića te od njih formirao moćne armije, kako će jednim povikom postrojiti te elementarne čestice koje su se međusobno već upoznale, kao i prvorazredne formacije koje su se okupile pod zastavom korpusa jednog tijela i uz pomoć njegovog ustrojstva?
Ti svojim očima vidiš koliko uzoraka, primjera i naznaka proživljenja nalikuje proljetnom zboru, a što ih je Allah, dž.š., izumio za svaku sezonu, u svakom dobu, i to tako da i smjenjivanje dana i noći, i izvođenje olovnoteških oblaka iz atmosfere, kao i njihovo rastjerivanje jesu uzorci proživljenja, odnosno njegovi primjeri i znaci.
Da sebe, naprimjer, zamisliš prije hiljadu godina i da se nađeš između dva vremenska krila, onog prošlosti i budućnosti, vidio bi proživljenje, ustajanje i ove uzorke u onolikom broju koliko je epoha i dana.
Pa ukoliko bi otišao tako daleko da tjelesno proživljenje smatraš apsurdnim, a podizanje tijela iluzornim i nelogičnim, i to nakon što vidiš toliki broj primjera i praktičnih potvrda, onda bi mogao shvatiti to do kojih granica doseže glupost nekog ko poriče proživljenje. Gledaj šta kaže Vrhovni Zakonik o toj istini:
فَانْظُرْ اِلٰۤى اٰثَارِ رَحْمَتِ اللهِ كَيْفَ يُحْيِى اْلاَرْضَ بَعْدَ مَوْتِهَاۤ اِنَّ ذٰلِكَ لَمُحْيِى الْمَوْتٰى وَهُوَ عَلٰى كُلِّ شَىْءٍ قَدِيرٌ
"Pa pogledaj tragove Allahove milosti: kako oživi zemlju nakon njezinog mrtvila. On je, uistinu, taj koji mrtve oživi. I On je svemoćan." (Ar-Rum: 50)
Ukratko, ništa neće spriječiti događanje proživljenja, jer ga svaka stvar podrazumijeva i nameće.
Tačno, Onaj Koji ovu ogromnu kuglu zemaljsku koja je kao nadnaravno sajmište oživi i umrtvi kao običnu životinju, i Koji je učini ugodnom bešikom i prelijepom lađom za čovjeka i životinje, pa Sunce učini svjetiljkom i ognjištem ovog odmarališta, a planete i blistave zvijezde letjelicama za meleke, On ima vječnu moć Gospodarenja, uzvišenu do ovih granica, i sveopću vladavinu, ogromnu do tog stepena da se ne zadržava i ne ograničava na prolaznim, nestalnim, prozaičnim, propusnim, ispraznim i promjenljivim dunjalučkim stvarima.
Mora, dakle, postojati drugi, neprolazni, trajni, uzvišeni, ogromni i stabilni domen, doličan Njemu Koji nas pogoni u odlučnoj težnji ka tim prostranstvima i područjima, Koji nas poziva i Koji će nas odvesti tamo. Toga su svjedoci nosioci iluminirajućih duhova i stožeri prosvijetljenih srca, posjednici nuranijskih umova, a koji iz pojavnosti proniču u suštinu i koji su stekli tu počast prisnosti s Njim, Slavljen neka je On! Oni nam jednoglasno saopćavaju to da je On, neka je Slavljen, pripremio nagradu i kaznu, kao i to da On daje neopoziva obećanja te da izriče kategorične prijetnje.
Stoga se neispunjavanje obećanja ne može niti približiti Njegovoj svetoj veličini, jer je takvo što niskost i poniženje. A neizvršenje prijetnje može proizići ili iz oprosta ili iz nemoći.
Međutim, nevjerovanje (kufr) apsolutni je grijeh[3] koji nije vrijedan oprosta niti amnestiranja. A Kadiri-Mutlak jeste svet i neprikosnoveno je iznad svake nemoći! Svi koji to izjavljuju i svjedoče potpuno su jedinstveni u mišljenju o ovom pitanju, i pored međusobnih razilaženja u pravcima, metodama i ishodištima. S aspekta njihove brojnosti, dostigli su stepen tevatura (astronomske brojnosti koja isključuje netačnost), s aspekta kakvoće postigli su snagu idžma'a (konsenzusa kompetentnih stručnjaka), dok su s aspekta položaja oni zvijezde čovječanstva, njegovi upućivači, najugledniji među ljudima te ponos i utjeha narodu, kao što su i s aspekta kompetencije oni u toj oblasti eksperti i autoriteti.
Poznato je to da se stavu dvojice eksperata u nekoj naučnoj ili tehnološkoj disciplini ukazuje prednost nad hiljadama poricatelja i neistomišljenika, kao što je, naprimjer, slučaj pri osmatranju mladog mjeseca pred ramazan, a pri čemu potvrda dvojice svjedoka o tome da su ga vidjela bude uvažena, posljedično čemu u vodu padaju izjave hiljada poricatelja, odnosno, čime one budu potpuno obesnažene.
Zaključak jeste taj da ne postoji na svijetu izjava vjerodostojnija od ovog niti ispravniji sud, kao ni očiglednija te razgovjetnija istina.
Dunjaluk je, dakle, neosporno jedna njiva, ahiretsko okupljalište, jedan harman, a Džennet i Džehennem dva su hambara.
DESETA ČINJENICA
Kapija mudrosti, providnosti, milosti i pravednosti, koja je manifestacija imena Hakim, Kerim, Adil i Rahim.
Da li je u domenu mogućeg to da taj Posjednik sve vlasti, Veličanstveni, Koji je u ovom nepostojanom dunjalučkom ugostilištu, na ovom provizornom pokusnom poligonu, na nestabilnom sajmištu zemaljskom ukazao toliku brojnost tragova divne mudrosti, toliki djelokrug tragova evidentne providnosti, taj stepen tragova kategorične pravednosti, kao i toliku širinu granica tragova sveobimne milosti, da li je moguće to da On ne podigne u carstvu Svoje dominacije i suverenosti stalna boravišta i besmrtne stanovnike, trajne položaje i stvorenja koja ostaju zauvijek? Nego da sve manifestne istine ove mudrosti, providnosti, pravednosti i milosti budu raspršene u nepovrat?
I može li biti shvatljivo to da Mudri i Veličanstveni odabere upravo čovjeka između svih stvorenja, učini ga potpuno dostojnim Svojeg obraćanja, kao i univerzalnim ogledalom za Svoja Lijepa Imena, potom mu omogući pristup vrelima iz ležišta Svoje milosti, njihovo kušanje i upoznavanje; i da mu Svojim Lijepim Imenima predstavi Svoju Uzvišenu Bit te ga zavoli i Sebe njemu učini dragim. Dakle, može li, nakon svega ovoga, biti shvatljivo to da Taj Mudri tog siromašnog čovjeka poslije ne uvede u Svoje vječno carstvo? I da mu ne dopusti da uživa u toj kući blagostanja, nakon što ga je On pozvao u nju?
Ili, može li razum prihvatiti to da svakom stvorenju, pa i onom veličine zrna, On nametne naporne funkcije, težine cijelog stabla, ugradi mu svrhe u brojnosti cvjetova stabla, prinese mu koristi koliko ima plodova stabla, a zatim krajnji ishod postojanja svih tih funkcija, svrhe i koristi zajedno učini tek prostim dijelom jednog beznačajnog djelića koji je okrenut dunjaluku, odnosno učini da krajnji domet postojanja bude samo život na dunjaluku, koji je, ustvari, beznačajan poput makova zrna. I da li razum može prihvatiti to da On ne učini te funkcije, mudrosti i koristi tek sjemenom za svijet duhovnosti ili njivom za svijet ahireta, a kako bi ubirale istinske plodove koji joj priliče, kao i to da svi ovi divni skupovi i teferiči nestanu s prašinom i bez određenog cilja, uzalud i bez smisla, isprazno i bez svrhe i da ne budu njihova lica okrenuta prema svijetu ahireta, u cilju ukazivanja njihove temeljne svrhe i branja odgovarajućih plodova?
Tačno, da li je uopće moguće da se sve to desi protivno stvarnosti protiveći i Njegovim neprikosnovenim svojstvima i Lijepim Imenima: Hakim, Kerim, Adil, Rahman i dr.? Nikako, apsolutno nikako!
I da li je moguće to da opovrgne čitav svemir koji, ustvari, dokazuje istinitost Njegovih svetih svojstava, kao što su Mudrost, Pravednost, Plemenitost i Milost te da odbaci svjedočanstvo svih stvorenja skupa i da pobije dokaze svih stvari ujedno? Ne, Allah je zbilja visoko iznad toga!
Može li razum prihvatiti to da čovjeku bude data dunjalučka naknada, bezvrijedna poput tanke dlake kose, za dužnosti i zadatke koji su njemu i njegovim čulima zadani u brojnosti većoj nego što ima kose na glavi? Je li zamislivo to da On izvede jedan takav beznačajan i besmislen čin, a koji je u suprotnosti s Njegovom istinskom pravednošću te koji negira Njegovu istinsku mudrost? Slavljen neka je On i visoko Uzvišen iznad onog što oni govore!
I zar je moguće da On, Slavljen neka je, obdari svako živo biće, čak i svaki njegov organ, naprimjer jezik, pa i svaki predmet svrhom i korisnošću u brojnosti plodova svakog stabla, ukazujući time Svoju apsolutnu mudrost, a da zatim ne dodijeli čovjeku trajni ostanak i vječnost, da mu ne da neprolazno blagostanje, a koje je jedna od najviših svrhovitosti, najznačajnijih koristi te najizravniji rezultat, kao i to da mu uskrati trajni ostanak, susret i neprolazno blagostanje, koji mudrost čine mudrošću, blagodat blagodati, milost milošću, a što, ustvari, i jeste ishodište i izvorište svih mudrosti, koristi i blagodati? Da li je, dakle, moguće to da ih izostavi i zapostavi te da tako sve te stvari gurne u provaliju apsolutne bespredmetnosti? Na ovaj način i Sebe bi stavio u poziciju nekog ko izgradi ogromni dvorac u čiji svaki kameni blok postavi na hiljade rezbarija i ornamenata, svaki njegov ugao uljepša hiljadama ukrasa, a svaku sobu u njemu opremi hiljadama elemenata skupocjenog namještaja i nužnih potrepština, a da, pritom, uopće nad njim ne izgradi krov kako bi ga zaštitio, već i njega i sve ostalo ostavi izloženo oštećivanju i truhljenju. Da Bog sačuva, Allah je visoko iznad toga! Jer, dobro dolazi od Apsolutno Dobrog, a ljepota dolazi od Apsolutno Lijepog. Onda je sasvim sigurno to da od Apsolutno Mudrog neće poteći takva istinska ispraznost!
Da, onaj ko se ukrca na lađu historije i ko na jedrima mašte ode u prošlost vidjet će to da su godinama konstantno izumirala naselja, sajmišta, trgovi i svjetovi slični dunjalučkom naselju, odnosno poligonu i egzibiciji stvari ovog našeg vremena. Pa iako je sasvim vidljiva razlika između jednih i drugih u formi i kvaliteti, svima njima zajednička je ustrojenost, originalnost i uočljivost moći Stvoritelja, kao i Njegova mudrost.
Također će vidjeti, izuzev ako je izgubio vid, to da u tim nestalnim naseljima, privremenim poligonima i prolaznim sajmištima postoje sjajni poreci mudrosti, uočljivi znakovi providnosti, nesavladive naznake pravednosti, kao i plodovi široke milosti, a što će uvjerljivo dokazati to da nema mudrosti savršenije od ove koju vidi niti ima providnosti divnije od ove čije tragove uočava, pravednosti uzvišenije od ove čiji su mu pokazatelji tako jasni niti milosti obuhvatnije od ove čiji su mu plodovi tako opipljivi!
Čak i pod pretpostavkom nemogućeg, a to je da Transcendentalni Suveren Koji upravlja ovim stvarima i Koji kontinuirano smjenjuje goste i ugostilišta ne posjeduje trajna boravišta niti uzvišena i nebeska mjesta, čvrste položaje, neprolazne nastambe, besmrtne podanike, kao ni sretne robove u Svojem vječnome domenu, onda bi bilo nužno poreći i četiri činjenice četiri duhovna elementa – mudrost, pravednost, providnost i milost – koje su, ustvari, čvrsti i sveprisutni poput svjetlosti, zraka, vode i zemlje,te bi neizlječivo bilo poreći njihovo postojanje, koje je očigledno koliko i ovih četvero. Jer, zna se da dunjaluk, sa svim što je u njemu, ne ispunjava preduvjete za punu manifestaciju ovih činjenica. Pa, ukoliko ne bi postojalo negdje neko drugo mjesto koje je toga dostojno, nužno bi uslijedilo poricanje ove mudrosti koja se nalazi u svakoj stvari pred nama, a što bi bilo ravno ludosti poricanja postojanja Sunca čije svjetlo ispunjava dan, zatim poricanja providnosti koje smo kontinuirano sami svjedoci u većini stvari i u sebi samima, odnosno takvo što predstavljalo bi poricanje uzvišene pravednosti čiji su znakovi tako istaknuti,[4] kao i poricanje milosti čiju sveprisutnost opažamo.
Također bi nužno proizlazio i zaključak da Onog Koji stoji iza ovih mudrih procesa plemenitih postupaka i milostivih dobročinstava možemo smatrati – Bože, sačuvaj, i opet, Bože, sačuvaj! – neozbiljnim, nasilnim i nepouzdanim. Bilo bi to ništa drugo doli izvrtanje činjenica naopačke, odnosno apsolutni apsurd! Čak i bezumni sofisti koji su porekli i postojanje samih sebe ne bi se s lahkoćom mogli prilagoditi pretpostavci ovog apsurdnog koncepta!
Zaključak: Nema nikakvog odnosa ili podudarnosti između onoga što je vidljivo u procesima svemira, od obimne fuzije života i munjevite fisije smrti, masovnog nagomilavanja i burnog raslojavanja te impozantnih zborova i divnih skupova, s jedne strane, te onog što mi znamo o fragmentarnim rezultatima, nebitnim i trenutačnim ciljevima te kratkom intervalu koji je alociran za ovaj prolazni svijet, s druge strane. Zato, njihovo dovođenje u neku vezu ili pronalaženje podudarnosti jeste u neskladu s razumom i s razboritošću, jer bi takvo što nalikovalo poredbi između ogromnih mudrosti i ciljeva visokih poput planine s jednim sićušnim zrnom pijeska ili, pak, poređenju nekog trenutačnog, fragmentiranog i beznačajnog cilja, veličine zrnca, s planinskim vijencem.
Drugim riječima, nepostojanje ove podudarnosti postojećih stvari i njihovih suštinskih procesa i položaja s njihovom dunjalučkom funkcijom, ustvari, nepobitno svjedoči i jasno dokazuje to da su lica ovih bića okrenuta prema svijetu smislova, jer svoje prave i zrele plodove daju tek tamo. Njihove oči uperene su naviše prema Allahovim Lijepim Imenima, te njihovi krajnji ciljevi pogled upiru prema tom svijetu. I mada je njihovo sjemenje zatrpano u zemlji dunjalučkoj, njihovo klasje ipak izrasta visoko u alemi-misalu. Čovjek, dakle, a prema svojem kapacitetu, ovdje sije i posijan je, a žanje tamo, na drugom svijetu.
Da, ukoliko pogledaš u lica stvorenja, okrenuta prema Allahovim Lijepim Imenima i svijetu ahireta, vidjet ćeš to da svaka sjemenka, a koja je i sama jedna Božija nadnaravnost, ima ciljeve visoke poput mamutskog stabla, potom to da svaki cvijet, koji je riječ mudrosti[5], ima nebrojene smislove koji su brojni onoliko koliko ima cvjetova na drveću, kao i to da svaki plod, koji je čudotvorstvo stvaranja i poezija milosti, posjeduje onoliko svrha koliko i samo stablo. To da nas opskrbljuje samo je jedna od hiljada njegovih svrhovitosti, a budući da tek nakon što obavi druge funkcije i ispuni svoje smislove te ugine, bude sahranjen u naš želudac.
S obzirom na to da sve prolazne stvari svoj trajni plod uređuju na nekom sasvim drugom mjestu, na kojem dobivaju trajne forme, iskazuju vječne smislove te obavljaju svoj beskrajni i transcendentalni zikr i tespih, i čovjek, dakle, postaje istinskim čovjekom promatrajući i gledajući ta lica okrenuta prema vječnosti i u tome pronalazi svoj put iz prolaznog u vječno!
Postoji, dakle, neka druga svrha u ovim nagomilanim i raštrkanim bićima koja se kotrljaju kroz život i smrt. Jer, njihovo stanje nalikuje – bez zamjerke na poređenju – okolnostima i dešavanjima oko nekog filmskog snimanja, pri čemu budu utrošena ogromna sredstva na okupljanje i razilazak ekipe, i sve to u cilju snimanja nekog kadra koji će poslije biti montiran za trajno prikazivanje na ekranu.
Tako je jedan od krajnjih ciljeva življenja kratkotrajnog života na ovom dunjaluku, kako onog ličnog, tako i onog društvenog, ustvari, jedno snimanje i montaža, odnosno evidentiranje konsekvenci, i to s ciljem da se pred velikim skupom provede kritički obračun izložen pred najvećim auditorijem te da ljudske sposobnosti i talenti budu podešeni za postizanje vječne sreće. Upravo i hadis "Dunjaluk je njiva za ahiret" ukazuje na ovu činjenicu.
S obzirom na to da ovaj svijet postoji s vidljivim tragovima mudrosti, providnosti, milosti i pravednosti u sebi, kategorička činjenica jeste i postojanje ahireta, kao činjenica neosporna koliko i dunjaluk.
A kako svaka stvar na dunjaluku jednim svojim aspektom gleda na taj svijet, znači da je pravac kretanja upravo tamo. Zato poricanje ahireta, ustvari, ujedno podrazumijeva i poricanje dunjaluka, kao i svega onoga što je na njemu.
I kao što smrt i kabur iščekuju čovjeka, jednako tako čovjeka iščekuju te ga vrebaju Džennet i Džehennem.

Što se afirmativnog ogranka tiče, takvo što davanje je svemu prava koje mu pripada. Ovaj ogranak pravednosti univerzalan je za sve na ovom svijetu, i to do stepena aksiomatske istine. Već smo u Trećoj činjenici utvrdili to da ono što iziskuje svaka stvar, odnosno ono što joj je vitalno i nužno za održanje života, a što potražuje jezikom svojih mogućnosti i narječjem svojih prirođenih potreba, kao i jezikom nužde od Fatiri-Zuldželala, takvo što dobiva u jednoj specijalnoj i egzaktnoj umjerenosti i po određenim standardima i kriterijima. Odnosno, ovaj ogranak pravednosti pojavan je koliko i sam život i egzistencija.
Negativni ogranak odgajanje je nezaslužnih, odnosno izvršenje pravde, i to spuštanjem posljedica i kazne na njih. Ovaj ogranak, iako se ne uočava jasno na ovom dunjaluku, ipak ima svoje znakove i nagovještaje koji ukazuju na tu činjenicu. Uzmi, naprimjer, bič kazne i šamare odgajanja koji su sišli na narod Ada i Semuda, ali i na razvratne narode ovog našeg vremena, a što definitivno potvrđuje vjerovatnoću dominacije nebeske pravednosti i njezinu preovladivost.

Veliki sastanak - Bediuzzaman Said Nursi

[1]Kao žilice i korijenje trave i stabala.
[2]Kao listovi i plodovi.
[3] Tačno, nevjerništvo je poniženje i potcjenjivanje čitavog svemira, jer sva bića u njemu optužuje za ispraznost i beskorisnost. A to je i potvora na Allahova lijepa imena, jer time se poriče manifestacija imena kroz prizmu bića. To je i kleveta svih stvorenja, jer nevjerništvo odbacuje svjedočanstvo svih bića na Jednoću Boga. Stoga ono kvari ljudske sposobnosti do stepena da mu oduzimaju moć primanja dobra i poboljšanja.
Nevjerništvo je, zapravo, jedan zbilja kardinalni grijeh, jer prekoračuje prava svih stvorenja, svih Lijepih Imena. Zato, u prilog očuvanju ovih činjenica i nemogućnosti nevjerničkog nefsa da poprimi dobro, bilo je nužno njegovo uskraćivanje oprosta.
A ajeti-kerim: "Širk je zaista veliko nasilje", ukazuje upravo na ovaj smisao.
[4] Tačno, pravednost se sastoji iz dva ogranka, jednog afirmativnog i drugog negativnog.
[5] Ukoliko upitaš zašto je većina primjera koje navodiš vezana za cvijeće, plodove i sjemenje, odgovor je, zapravo, taj da su to najfenomenalnija, najfascinantnija i najrafiniranija nadnaravna djela Božanske moći. Budući da su nosioci zablude, nature i materijalističke filozofije nemoćni očitati ono što je upisalo Pero Određenja i Moći u njih, od preciznih rukopisa, lutali su i davili se u njima, te su pali u ustajalu baruštinu prirode.

Na početak