I obraduj one koji vjeruju

  • Klikova: 285
info i obraduj one koji vjerujuOSMA NADA
Kad je nekoliko sijedih dlaka prošaralo moju glavu u znak starosti, nakon strahota Prvog svjetskog rata i dubokih tragova koje je zarobljeništvo kod Rusa utisnulo u moj život, te me to udubilo u moju mladalačku usnulost, i nakon ceremonijalnog dočeka koji je uslijedio iza mog povratka iz zarobljeništva u Istanbul, bilo to kod Sultana, šejhul-islama, Vrhovnog zapovjednika, bilo od strane studenata šerijatskih znanosti, te nakon prijema i dobrodošlice, mnogo veće nego što sam zasluživao, sve je to, pored mladalačkog zanosa i nemarnosti, kod mene proizvelo izvjesno duhovno stanje i još me dodatno gurnulo u duboku usnulost, pri čemu pomišljao sam na to da je dunjaluk trajan i vječan. Našao sam se u jednom neobičnom stanju prionulosti uz dunjaluk, kao da nikad neću umrijeti.
U to vrijeme, otišao sam jednom u Bajezidovu džamiju u Istanbulu, i to u mjesecu mubarek-ramazana, da poslušam učenje Kur’ana od strane iskrenih hafiza, te saslušah s jezika tih hafiza ono što je nadnaravni Kur’an obznanio snažno i upečatljivo, svojim visokim nebeskim saopćenjem o smrti čovjekovoj i o njegovom prolasku, o izdisaju i o umiranju svega živućeg, tekstom ajeti-kerima:
Svaka duša iskusit će smrt.” (Ali-Imran: 185)
Ovaj bučni proglas djelovao je na moje slušne kanale, prodro je i probio se kroz duboke i otvrdnule slojeve zaspalosti, nemarnosti i opijenosti, te se ugnijezdio u najdubljim dubinama mog srca.
Iziđoh iz džamije, i nekoliko sljedećih dana vidio sam sebe kao da mi u glavi bjesni razorna oluja, koja je trag one duboke usnulosti koja se bila nastanila u meni od davnih vremena, i vidio sam sebe kao jedan brod koji besciljno luta među morskim talasima, a čiji je kompas neispravan i nestabilan. Duša mi je izgarala vatrom u gustom dimu. I kad god bih pogledao u ogledalo, te bijele dlake upozoravale su me: “Čuvaj se!
Zaista, stvari su se samom meni pojasnile s pojavom tih bijelih dlaka i s njihovim upozorenjem meni, jer sam promatrao to kako mi mladost, u koju sam se mnogo uzdao, pa čak sam i podlegao iskušenju njenih slasti, govori: “Rastanak!” I dunjalučki život s kojim sam bio vezan ljubavlju počeo se lagahno gasiti, a dunjaluk, kojem sam se bio odao, ustvari, dunjaluk kojeg sam bio željan i u koji sam bio zaljubljen, vidjeh kako govori: “Odlazak! Odlazak!”, upozoravajući me na to da ću otputovati iz ove kuće za goste te da ću je ubrzo napustiti. Vidjeh taj dunjaluk kako se, opet govoreći: “Odlazak!”, i sam pripremao za putovanje. U srcu mi se, iz univerzalnosti i sveobuhvatnosti ajeti-kerima: “Svaka duša iskusit će smrt”, rastvori smisao koji on sadrži, a to je:
cijelo čovječanstvo zajedno jeste poput jedne duše, i nema sumnje u to da će izumrijeti, a kako bi iznova bilo proživljeno. I Kugla zemaljska također je jedna duša, pa i ona mora izumrijeti i propasti, a kako bi poprimila svojstvo neprolaznosti i oblik vječnosti. A i sami dunjaluk jeste jedna duša, i umrijet će i okončat će se, a kako bi prešao u ahiret.
Porazmislih o svojoj situaciji i vidjeh sljedeće:
mladost, koja je stjecište užitaka i naslada, odlazi ustupajući svoje mjesto starosti, a koja je ishodište tugovanja. I blistavi i raskošni život u procesu je odlaska, a – naizgled – jeziva i mračna smrt priprema se da zauzme njegovo mjesto. I dunjaluk, kojeg vole i kojim se naslađuju njegovi nemarni zaljubljenici, i za kojeg se smatra da je neprolazan, vidjeh kako ubrzano ističe u prolaznost.

A kako bih se spustio u ponor nemarnosti i kako bih sam sebe zavarao, pogled upravih u smjeru slasti društvenog nivoa i elitnog položaja, kojim je moja duša bila prevarena, i koji je bio iznad granica i moći koji su meni pripadali, a kojeg sam uživao u Istanbulu, od dobrodošlice, počasti, podrške, slave i divljenja. Vidjeh da će me sve to pratiti samo do vrata kabura, koja su mi bila blizu, te da će se tu ugasiti.
Vidjeh i teško pretvaranje, hladnu sebičnost i kratkotrajnu nemarnost, kako se kriju pod nakićenim pokrovom glasovitosti i slave, što su ideali sljedbenika i ljubitelja popularnosti. Shvatih da mi te stvari, koje su me sve dosad zavaravale, neće pružiti utjehu niti u njima mogu naići na bilo kakav tračak svjetlosti.
Kako bih se ponovo povratio iz svoje nemarnosti i kako bih se konačno od nje otrijeznio, ponovo sam počeo slušati one hafize u Bajezidovoj džamiji, a kako bih saslušao nebesku lekciju Kur’ani-Kerima. I pritom, čuo sam radosne nagovještaje te nebeske upute, kroz svete Gospodareve zapovijedi u ajeti-kerimu:
I obraduj one koji vjeruju (...)” (El-Bekara: 25)
Duhovnim odsjajem kojeg sam primio iz Kur’ani-Kerima raspitao sam se o utjesi, nadi i svjetlu upravo u tim stvarima koje su me uznemirile, zabrinule te bacile u beznađe i očajanje, a da nisam za njima tragao ni u čemu drugom. Hiljadu i jedna hvala neka je Plemenitom Stvoritelju, Koji me je pospješio da lijek iznađem u samoj bolesti, i u tome da vidim svjetlost u samoj tmini, i u tome da osjetim olakšanje u samoj boli i strepnji.
Prvo u šta sam pogledao jeste ono lice koje zastrašuje sve i za koje se umišlja to da je veoma užasno. To je lice “smrti”. Svjetlom Kur’ani-Kerima nađoh to da je stvarno lice smrti za vjernika ozareno i svijetlo, iako je njegov crni pokrov i pokrivač koji ga skriva obložen nakaznom i jezivom crninom. Ovu činjenicu već ranije nepobitno smo ustanovili u mnogim Poslanicama, a posebno u Riječi osmoj i u Pismu dvadesetom, a to je da smrt nije definitivni nestanak niti trajni rastanak, već je ona uvod i priprema za vječni život i njegov početak. Ona je okončanje tereta životnih obaveza i dužnosti, i oslobođenje od njih, predah i opuštanje; ona je zamjena jednog mjesta drugim, i ona je sjedinjenje i sastanak s karavanom voljenih, koji su odselili u svijet berzaha. I, tako, kroz ovakve činjenice gledao sam u ljupko i ozareno lice smrti. I nisam u njega više gledao sa strahom i užasavanjem, već sam ga – u izvjesnom smislu – promatrao s željnošću, i u tome spoznao sam jednu od tajni “duhovne spone sa smrću”, koju prakticiraju sljedbenici sufijskih tarikata.

Zatim sam razmotrio “doba mladosti” i vidjeh da ona svojim prolaskom svakog dovodi u tugovanje, i svakog čini željnim i ostavlja bez daha. A ona prolazi u nemarnosti i griješenju, pa je i moja mladost protekla na isti način! Vidjeh kako pod svijetlim i raskošnim ogrtačem, koji je na nju nabačen, stoji veoma zakržljalo, pa još i pijano i zastrašujuće lice, te da nisam uvidio njenu suštinu, učinila bi da cijelog svog dunjalučkog života, čak i da poživim stotinu godina, oplakujem i žalujem zbog nekolicine godina zanosa i smijeha. Pjesnik koji oplakuje svoju mladost s žalošću i gorčinom kaže:
Eh, da mi se mladost vrati samo na dan, pa da je obavijestim šta mi je nanijela starost.
Tačno, oni starci koji nisu jasno sagledali tajnu i narav mladosti, svoju starost, poput ovog pjesnika, provode u tugovanju i u uzdisajima za vremenom svoje mladosti. A činjenica je, ustvari, da kad se doba mladosti i njena svježina nađu u smirenom i trezvenom vjerniku, koji posjeduje nepokolebljivo i dostojanstveno srce, i kad snaga i jačina njegove mladosti budu okrenute prema ibadetu i činjenju dobrih djela i ahiretske zarade, mladost postane ogroman potencijal za dobročinstvo, najbolje sredstvo za trgovinu i najljepši i najslasniji posrednik u činjenju kreposnih djela.
Tačno, doba mladosti zbilja je jedna dragocjenost i velika skupocjenost, ona je ogromna blagodat od Boga, i slasni zanos za onog ko upozna svoje islamske dužnosti i ko je ne zloupotrijebi. Međutim, mladost, ukoliko joj nije prirođena dosljednost i ukoliko nije popraćena čednošću i bogobojaznošću, donosi nesagledive pogibelji, jer njena nepromišljenost nanosi zlo vječnom blagostanju dotične osobe, kao i njenom ahiretskom životu, a ponekad razori i njen dunjalučki život. Tako, neki užici i naslade, koje osoba stekne u toku nekoliko godina mladosti, nanesu joj neizdržive patnje kroz cijelo doba onemoćalosti i starosti.

Pa, budući da je doba mladosti kod većine ljudi štetno, na nama, starcima, onda jeste to da iskažemo neizmjernu zahvalnost Allahu što nas je izbavio od mladalačkih pogibelji i šteta. Uostalom, slasti mladosti neminovno proći će, kao što će proći i sve ostalo. Pa ako vrijeme mladosti bude uloženo u ibadet te utrošeno na dobročinstvo i dobrobit, iza sebe ostavlja vječne i trajne plodove, a pritom je i sredstvo za stjecanje neprolazne i vječne mladosti u besmrtnom životu.
Zatim, pogledavši na dunjaluk, u koji je zaljubljena većina ljudi koja je pala pod njegovu kušnju, svjetlom Kur’ana vidjeh to da postoje tri univerzalna dunjaluka koji se međusobno presijecaju i miješaju:
prvi, dunjaluk okrenut prema Lijepim Božijim Imenima, i njihovo je ogledalo;
drugi, dunjaluk okrenut prema ahiretu, i njegova je njiva;
treći, dunjaluk okrenut prema dunjalučarima i sljedbenicima zablude, a on je igra i zabava za nemarne.
Također, svaki pojedinac na ovom dunjaluku posjeduje svoj lični golemi dunjaluk, te na taj način postoji onoliki broj međusobno ispresijecanih dunjaluka koliko ima ljudi. Samo što je lični život svake osobe stup njegovog osobnog dunjaluka, te čim onemoća tijelo osobe, njegov dunjaluk sruši se, pa nastupi njegov lični kijamet. A budući da ravnodušnici ne uviđaju to munjevito rušenje njihovog ličnog dunjaluka, oni bivaju njime zavedeni i umišljaju to da je njihov dunjaluk poput univerzalnog dunjaluka, koji je uspostavljen oko njih.
Razmotrio sam to, pa rekoh: “Bez sumnje, i ja imam svoj lični dunjaluk – poput ostalih – koji se ubrzano ruši; kakva mi je, onda, korist od tog ličnog dunjaluka za moj prekratki život?!” Svjetlom Kur’ani-Kerima vidjeh da je taj dunjaluk – za mene i za ostale – ustvari samo jedno kratkotrajno sajmište, jedno ugostilište koje se svakodnevno puni i prazni. On je pijaca podignuta uz put za trgovanje namjernika i prolaznika; jedna otvorena, stalno obnavljana knjiga Kreativnog Autora, Koji Svojom mudrošću u njoj briše ili zadržava šta hoće. Svakog proljeća u njemu jedno je okićeno i pozlaćeno pismo, svakog ljeta jedna predivno sročena poema. To su ogledala koja ukazuju odraze Lijepih Imena Veličanstvenog Stvoritelja. On je ahiretska njiva i rasadnik, cvjetnjak Božanske milosti. On je privremeni pogon za pripremu trajnih Gospodarevih levhi koje će biti izložene u svijetu neprolaznosti i vječnosti. Izrekoh sto hiljada zahvala Allahu, Plemenitom Stvoritelju, što je stvorio dunjaluk u tom obliku. Shvatio sam da čovjek kojem je dodijeljena ljubav da cjeliva dva stvarna, ljupka lica dunjaluka, ono koje je okrenuto prema Lijepim Imenima i ono drugo, okrenuto prema ahiretu, promaši svoju metu i udalji se od ispravnosti čim tu ljubav upotrijebi na pogrešnom mjestu, te je preusmjeri na nakazno i prolazno lice sljedbenika nemarnosti i zala, pa na njega bude primjenjiv hadisi-šerif:
Ljubav prema dunjaluku polazište je svih zlodjela.
Pa, o starci i starice!
Ovu činjenicu uočio sam pod svjetlom Kur’ani-Hakima, i pod opomenom svoje starosti, te u sjaju vizije koju mi je omogućio iman. Već ranije potvrdio sam je u mnogim Poslanicama, uz upečatljive dokaze. Vidio sam kako je ta činjenica moja stvarna utjeha, odnosno, ona je čvrsta nada i blještava svjetlost. Tako sam postao zadovoljan starošću i oronulošću te sam se obradovao odlasku mladosti.
Nemojte se, onda, rasplakivati zbog vaše starosti, već hvalite Allaha i zahvaljujte Mu. Sve dok posjedujete iman, i sve dok vaša stvarnost to izriče, neka stvarnost oplakuju oni nemarnici i neka je oplakuju sljedbenici zablude.

"Odsjaji"-Bediuzzaman Said Nursi

Na početak