-
Kategorija: Blog
-
petak, 30 Juni 2017 13:55
-
Autor Abdullah
-
Klikova: 2013
U ovoj Nadi istražit ću jednu važnu levhu iz prizora mojih životnih dešavanja te molim da ne osjetite dosadu i klonulost zbog duljine.
Nakon što sam se u Prvom svjetskom ratu izbavio iz ruskog zarobljeništva, boravio sam u Istanbulu u službi vjere u Darul-hikma el-islamijji oko tri godine. Međutim, pod upraviteljstvom Kur’ani-Kerima i pod duhovnim utjecajem šejha Gejlanija, upozoren svojom starošću, u civiliziranom (modernom) životu rodila mi se mučnina i bezvoljnost, te sam izbjegavao glamurozni društveni život. Vukla me je čežnja i sjeta, nostalgija za mojim rodnim gradom, te rekoh: “Budući da ću umrijeti, onda neka umrem u svom rodnom kraju.” Tako se uputih u grad Van.Tamo sam, prije svega, otišao u posjetu svojoj medresi Horhor, te vidjeh da su je, zajedno s ostatkom zgrada koje su se nalazile u Vanu, u toku ruske okupacije spalili Armeni. Uspeo sam se na čuvenu kulu Vana, koja je jedan čvrsti kameni masiv koji pod sobom zahvaća moju medresu i koji je u potpunosti spojen s njom. Preda mnom nailazile su slike mojih istinskih prijatelja i prisne braće, mojih učenika u medresi od kojih rastao sam se nekih sedam godina ranije. Nakon one tragedije, jedan dio tih požrtvovnih prijatelja postali su stvarni šehidi, a drugi su šehidi u duhovnom smislu. Nisam se mogao savladati a da ne zaplačem i da ne zajecam.
Uspevši se na vrh kule, koja je u visini dvaju minareta, a moja medresa je ispod, i nadnijevši se nad njom, sjedoh u razmišljanju, pa me mašta ponese nekih sedam-osam godina unazad, i misli me provedoše kroz to vrijeme. Budući da sam bio sam-samcat te da sam imao snažnu moć imaginacije, nije bilo zapreke između mene i mašte da me odvuče u to vrijeme.
Uočio sam ogromnu promjenu koja se desila u toku sedam-osam godina, tako da, čim otvorim oči, vidim kako je cijela jedna era naišla sa svojim dešavanjima te kako je protekla ovuda. Vidio sam da je centralni dio grada – koji je smješten pored kule i koji je okruživao moju medresu – spaljen s kraja na kraj i sasvim razoren. Ovaj prizor promatrao sam pogledom nesreće i nedaće. Jer, osjećao sam ogromnu razliku između mog tadašnjeg stanja i ovog što vidim sada. Kao da je dvije stotine godina protutnjalo ovim gradom! Glavnina onih koji su ranije nastanjivali ove devastirane kuće bili su moji prijatelji, moje drage i cijenjene osobe. Jedan dio njih preselio je na ahiret u muhadžirluku, iskusivši njegovu gorčinu – Allah ih sve obasuo Svojom milošću. Usto, sve su muslimanske kuće u gradu u potpunosti srušene, a ostala je netaknuta samo armenijska mahala. Osjećao sam duboku bol i žestoko sam se ražalostio te, da sam imao i hiljadu očiju, sve bi lijevale u ogromnoj navali suza.
Vrativši se u svoj grad, pomislio sam to da se izbavljam od otuđenosti, ali, nažalost, najgrozniju tuđinu našao sam upravo u svom gradu. Vidio sam na stotine svojih učenika i voljenih osoba s kojima sam bio duhovno vezan – poput Abdurrahmana, a kojeg smo ranije spomenuli u Dvanaestoj nadi – odnosno, vidio sam to kako su zatrpani u kaburima te kako su njihovi domovi uništeni i zameteni u ruševinama.
U tom tragičnom prizoru opredmećen je smisao jednog odlomka od nekog pjesnika, a koji se iz davnih vremena zadržao u mom pamćenju, s tim što dosad nisam bio dobro shvatio njegovo značenje:
Da nije rastanka s voljenima, smrt ne bi imala pristup do naših duša”, i to u smislu da čovjeka najčešće dokrajči i uništi upravo rastanak s voljenima.
Zaista, mene ništa nije zaboljelo niti rasplakalo kao što je ovaj događaj, i da mi nije pristigao poticaj iz Kur’ani-Kerima i iz imana, nesnošljiva tuga, žalost i briga na mene bi djelovali do mjere da mi iščupaju dušu.
Pjesnici su u svojim stihovima još od davnina plakali nad mjestima u kojima su provodili vrijeme sa svojim prijateljima kad bi naišli pored njihovih ruševina, a ovu najžalosniju scenu rastanka ja sam promatrao svojim očima. Moj duh i srce zajedno su s očima lijevali suze u nepodnošljivoj žalosti, kao neko ko nakon dvije stotine godina prolazi kroz kraj i ruševine domova svojih voljenih osoba.
Pritom, jedna za drugom, fine i prijatne stranice mog života počeše se živopisno smjenjivati pred mojim očima i fantazijom, poput filmskih scena. Pred prizorima iz tog radosnog života, kojeg sam provodio u poučavanju odličnih učenika približno dvadeset godina, na istim ovim mjestima, koja su tad bila živa, rascvala, ispunjena zanosom i radošću, a sad bila su pretvorena u stratišta i ruševine, dakle, pred tom scenom iz svog života podugo sam se zadržao i pritom se počeo čuditi stanju ljubitelja dunjaluka: kako oni sami sebe zavaravaju. Ova situacija očigledno, sama po sebi, pokazuje da će dunjaluk neminovno proći, te da je čovjek u njemu samo jedan gost. Svojim očima uvjerio sam se u istinitost tvrdnje ljudi od stvarnosti:
“Ne dajte da vas dunjaluk zavara; on je nevjeran, podao i nestalan!”
Također vidio sam to da čovjek, kako god je vezan za svoje tijelo i dom, isto tako vezan je i za svoje mjesto, za svoju domovinu pa i za cijeli svijet. Zato, želeći briznuti u plač svojim očima zbog starosti, u odnosu na moje biće, htio sam ujedno deseterima očiju rasplakati se ne samo zbog ostarjelosti moje medrese već i zbog njene smrti. Štaviše, osjećao sam potrebu isplakati se stotinom očiju zbog svog ugodnog grada koji je sad bio kao da je mrtav.
U hadisi-šerifu navodi se to da jedan melek svako jutro poziva riječima: لِدُوا لِلْمَوْتِ وَابْنُوا لِلْخَرَابِ , a što znači “Rađate se i dolazite na dunjaluk kako biste umrli, a gradite da bi uništili!” Ovu istinu slušao sam ne ušima, već rođenim očima.
I kako god me je u plač tjerao moj položaj u to vrijeme, tako mi i sama pomisao na to već deset godina tjera suze na oči kad god se prisjetim tog stanja. Da, uništenje tih domova na vrh kule, koji su bili nastanjeni hiljadama godina, starenje grada pod njom, koji se za osam godina postarao kao da je preko njega prešlo osam stotina godina, te umiranje moje medrese – niže kule – koja je ranije pulsirala životom i koja je bila sastajalište dragih osoba – sve ovo skupa ukazalo je na izumiranje svih vjerskih škola u Osmanskoj državi i iskazalo je duhovne razmjere njihovog golemog usmrćenog tijela, te kao da je i kula, koja je jedan tvrdi kameni blok, postala nišan na njegovom kaburu. Vidjeh i to kako moji učenici – Allah im se svima smilovao – koji su osam godina ranije bili sa mnom u toj medresi, a koji sad leže u svojim kaburima, kao da oplakuju zajedno sa mnom, čak kao da sa mnom u plaču i žalosti saučestvuju i srušeni zidovi razorenog grada, pa i njihovi razvaljeni zidovi i razbacani kameni blokovi, dakle, vidio sam ih takve kao da plaču.
U tom trenutku shvatio sam to da ne bih mogao podnijeti ovu tuđinu u svom rodnom gradu. Pomislih kako im se trebam pridružiti u kaburu ili se, pak, povući u pećinu na planini, u iščekivanju smrtnog časa. Govorio sam sljedeće: budući da na dunjaluku postoje ovakvi rastanci i razdvajanja, koji su nepodnošljivi, i budući da im se ne može niti oduprijeti, te imajući u vidu to da su bolni i izgarajući do tog stepena, nema sumnje u to da je smrt bolja od takvog života te da je prioritetnija od ovakvih situacija koje se ne mogu izdržati.
Tad sam okretao lice lutajući pogledom na svih šest strana, i nisam na njima vidio ništa osim neprozirne tmine. Nemarnost potekla iz tog žestokog mučeništva, kao i duboke patnje prikazale su mi dunjaluk kao zastrašujući, užasavajući i pust, te kao takav koji će mi doći glave. Moj duh tragao je za osloncem i za čvrstom podrškom pred bezbrojnim tegobama i nesrećama koje su mi postale nepomirljivi neprijatelji. Također, tragao je i za tačkom poticaja naspram mojih neograničenih skrivenih želja koje se protežu do u vječnost. I dok je moj duh tragao za osloncem, istraživao tačku poticaja i iščekivao utjehu te rasterećenje od briga, kao i tugovanja koji su se izrađali iz beskrajnih rastanaka i razdvajanja te iz užasnog razaranja i umiranja, odjednom se suština jednog ajeta nadnaravnog Kur’ani-Kerima, koji glasi:
“Allaha hvali sve što je na nebesima i na Zemlji, i On je Silni i Mudri. { Njegova je vlast na nebesima i na Zemlji; On život i smrt daje i On sve može”, jasno ukaza preda mnom i izbavi me iz tog bolnog i groznog fantaziranja, te me spasi od bola rastanka i razdvajanja, otvorivši mi i oči i viziju. Osvrnuh se na plodove obješene o rodna stabla, a oni mi se sočno osmjehivaše i govoriše mi: “Nemoj svoj pogled ograničavati samo na razvaline! Zar nećeš i nas pogledati i svoj pogled zadržati na nama?”
Tačno, stvarnost gornjeg ajeti-kerima snažno upozorava i podsjeća na sljedeće: zašto te toliko žalosti pad naseljenog pisma sačinjenog nejakom ljudskom rukom na stranici obronaka Vana, pisma koje je poprimilo oblik naseljenog grada? Zašto se toliko žalostiš zbog njegovog pada u strahovitoj i razornoj poplavi zvanoj “ruska okupacija”, koja je zbrisala njegove tragove i izbrisala rukopis? Podigni svoj pogled prema Autoru i Dizajneru, Koji je Gospodar i stvarni Vlasnik svake stvari, čiji je povodac u Njegovim rukama! Njegov, Slavljen je On, rukopis na stranici Vana bit će stalno iznova ispisivan, u punom sjaju i blistavilu, a ona prethodna stanja koja si promatrao, plač i jecaji zbog praznine tih mjesta, zbog njihove porušenosti i opustjelosti potekli su iz nemarnosti prema njihovom stvarnom Vlasniku, i iz čovjekovog umišljanja – dakako pogrešnog – kako je on njihov vlasnik te iz nerazumijevanja činjenice da je on tu jedan obični prolaznik i gost – ništa više.
Međutim, iz te pogreške i iz tog izgarajućeg položaja rastvori se kapija istine, te se duša – poput željeza koje se stavi na vatru da omekša i da mu bude dat određen upotrebljiv oblik – pripremi da je primi, s obzirom na to da su to očajno stanje i bolni položaj bili užareni oganj koji je omekšavao dušu. Tad joj je Kur’ani-Kerim, kroz stvarnost spomenutog ajeta, prikazao izljev imanskih činjenica u savršenoj uočljivosti i razgovijetnosti, te je doveo do pristanka i popuštanja.
Zaista, kako smo to ustanovili u Pismu dvadesetom i u drugim sličnim Poslanicama, stvarnost ovog ajeti-kerima, Allahu hvala, pružila je izljevom imana ogroman oslonac, pružila ih je duhu i dodijelila ih je srcu, svakom od njih prema snazi otkrovenja koje posjeduje u izljevu imana. I od vjerovanja u Allaha potekla je snaga koja je dovoljna za nedaće i užasne halove, čak i onda kad bi bili stostruko strašniji od tvog strašnog stanja. Ajet daje podsjećanje i ovako upozorava: “Svaka stvar potčinjena je zapovijedi tvog Stvoritelja, Koji je stvarni Vlasnik ovog carstva. Uzde svega u Njegovim su rukama, i dovoljno ti je da se pripadništvom podrediš samo Njemu, Slavljen je On.”
Nakon što sam spoznao svog Stvoritelja i nakon što sam se oslonio na Njega, svaku stvar napustila je neprijatnost koju je za mene ranije posjedovala, te su me stanja koja su me ranije žalostila i dovodila u patnju počela radovati i veseliti.
I kako smo kategoričkim dokazima ustanovili u mnogim Poslanicama, svjetlost koja nadolazi iz vjerovanja u ahiret također pruža ogromni poticaj bezbrojnim nadanjima i težnjama, čija snaga zadovoljava potrebe ne samo tih sitnih, privremenih i kratkotrajnih sklonosti i težnji, i ne samo tih dunjalučkih spona s mojim voljenima već je primjerena i mojim beskrajnim željama za kućom vječnosti, svijetom trajnosti i neprolaznim blagostanjem. To je rezultat činjenice da samo jedan ukaz milosti Milostivog i Samilosnog na proljetnoj sofri rasprostire bezbroj Njegovih ukusnih i izvanrednih blagodati na površini Zemlje, koja je jedna od odaja u kući privremenog dunjalučkog ugostilišta. Njih On, Slavljen je, svakog proljeća dodjeljuje tim gostima, i njima ih blagodari, kako bi u njihova srca na nekoliko časova ušla radost te kao da ih On počasti doručkom, a zatim ih odvodi u njihova neprolazna boravišta, u osam vječnih Dženneta krcatih neizmjernim blagodatima na neograničeno vrijeme, koje je za njih priredio. Dakle, nema sumnje u to da će onaj ko vjeruje u milost Ovog Milostivog i Samilosnog, i koji se smiruje uz nju, uviđajući svoje pripadništvo Njemu, Slavljen je On, svakako pronaći tačku velikog poticaja, čiji i najmanji stepen ugađa neograničenim očekivanjima i produžava ih.
Osim toga, svjetlost potekla iz svjetla imana – stvarnošću gornjeg ajeta – također se raskošno i blistavo ukazuje, te je ona poput dnevne svjetlosti osvijetlila onih šest mračnih strana, a moje jadikovno i uplakano stanje za mojom medresom, za mojim učenicima i za voljenim osobama koje su otputovale, potpuno je obasjala, upozorivši me na to da svijet u koji su otputovali moji voljeni nije neki mračni svijet, već su oni samo premješteni te da ćemo se tamo opet susresti i okupiti. To je u potpunosti okončalo moje oplakivanje, a također me uvjerilo u to da ću pronaći i druge koji su poput njih, a koji će zauzeti njihovo mjesto.
Allahova je hvala i zasluga na tome da je u život doveo Medresu u Isparti kao zamjenu za izumrlu i u ruševine pretvorenu Medresu u Vanu. U duhovnom smislu, On je oživio i moje voljene i nadomjestio ih je brojnijim i vrednijim učenicima i voljenim i cijenjenim osobama. Također me je poučio da dunjaluk nije prazan i pust i da nije jedna razvalina i razrušen grad, kako sam to bio pogrešno zamišljao, nego da Istinski Vlasnik – kako to nalaže Njegova mudrost – uvijek nadomješta trenutačne prizore koje je sačinio čovjek drugim scenama i obnavlja Svoje natpise. I kako god se plodovi koji budu obrani nadomještaju novim plodovljem, i odlazak i rastanak unutar ljudskog roda jeste obnavljanje i ponavljanje. Stoga, nestanak voljenih uopće ne izaziva bolnu žalost, već, naprotiv, s pozicije imana, pobuđuje slatku čežnju poteklu iz rastanka zbog ponovnog susreta u drugom, raskošnom svijetu.
Također, ovakvo što obasjalo je i ono moje grozničavo stanje u kojem sam se nalazio i osvijetlilo je lice svih bića u svemiru, što mi se ranije pričinjavalo smrknutim. Poželio sam iskazati hvalu i priznanje na tom svijetlom stanju u pravo vrijeme te mi je sinuo sljedeći odlomak na arapskom jeziku koji savršeno dočarava tu istinu:
ja Uzvišenom Stvoritelju prinosim beskrajnu zahvalnost na svjetlu imana kojeg mi je darovao, i koji je izvor svih ovih neizmjernih Božanskih blagodati, tako što je smijenio onaj jezivi prizor koji se ukazivao mojoj nemarnoj duši, te joj je nemarnost – nastala iz žestoke potresenosti tim bolnim stanjem – dala privid da su neka bića u svemiru neprijatelji i stranci,BILJEŠKE da su jedan dio užasavajući i jezivi mrtvaci, a jedan dio, opet, da su uplakana siročad koja nemaju niti pomoćnika niti staratelja; dakle, taj nur promijenio je svaku stvar te sam s istinskom izvjesnošću promatrao to kako su oni koji su izgledali kao stranci i neprijatelji ustvari braća i prijatelji, a oni koji su izgledali kao stravični mrtvaci živi su i ljubazni, a drugi su okončali svoje dužnosti i zadatke, dok je ono što se priviđalo kao naricanje uplakane siročadi, ustvari, izricanje zikra i učenje tespiha. Drugim riječima, Allahu prinosim zahvalu zajedno sa svim bićima koja ispunjavaju moj lični svijet, koji se proteže na cijeli dunjaluk, te i njih potičem na to da učestvuju u toj zahvali i hvaljenju Allaha, Slavljen je On, svojim nijjetom i zamisli. Jer, na to imam pravo! Stoga, recimo zajedno jezikom stanja svake jedinke među bićima i jezikom stanja svih skupa: hvala Allahu na svjetlu imana!
Osim toga, životni užici i naslade koji su bili iščeznuli kao rezultat tog nemirnog stanja što dovodi u nemarnost, ali i nade, koje su se potpuno povukle, splasnule i usahnule, i moje lične blagodati i ugodnosti koje su se svele u najuže granice, a možda i potpuno nestale – sve se to svjetlom imana preobrazilo i izmijenilo – kako je to ustanovljeno u drugim Poslanicama, te je ta svjetlost proširila usku sferu zbijenu oko srca u jednu mnogo širu oblast u kojoj je sadržan cijeli svemir. U zamjenu za blagodati koje su presušile i izgubile svoj ugođaj u vrtu Horhor medrese, učinilo je svjetove dunjaluka i ahireta dvjema soframa krcatim blagodatima, i pretvorilo ih je u dvije trpeze pružene iz Božije milosti. I nije se ograničilo samo na to, već je i oko i uho i srce i ostala osjetila, pa i stotinu drugih ljudskih ustrojstava pretvorilo u ruke ispružene u proporciji sa stepenom imana prema tim dvjema soframa, ispunjenim blagodatima, tako da dohvaćaju i uzimaju iz tih blagodati sa svih njihovih strana. Pred ovom golemom stvarnošću iskazah zahvalu Allahu na neizmjernim blagodatima, i to kako slijedi:
hvala Allahu Koji mi je podario iman, a koji mi kroz blagodat svog nura na vidjelo izlaže da su dunjaluk i ahiret ispunjeni blagodatima i milostima, i koji osigurava korištenje tim velikim soframa rukama svih osjetila koja se istinskim vjernicima razotkrivaju i proširuju svjetlom imana i pružaju svjetlom islama, te ako bih mogao prinijeti iskaz hvale i zahvalnosti Allahu, svom Stvoritelju, na toj blagodati imana, svim česticama svog bića i u iznosu ravnom cijelom dunjaluku i ahiretu, to bih učinio.
Budući da iman na ovom svijetu vrši ovako dalekosežne utjecaje, nema sumnje u to da u Kući neprolaznosti i vječnosti on urađa veličanstvenijim plodovima i nepreglednim izljevima, koje naši ovosvjetski umovi ne mogu shvatiti niti se ovakvo što može opisati.
Pa, braćo starci i sestre starice, o vi koji poput mene gutate gorke patnje kroz brojne rastanke s voljenima, uzrokovane starošću! Ja sebe, u duhovnom smislu, zamišljam mnogo ostarjelijim od vas, iako je očigledno to da među vama postoje oni koji su po godinama stariji od mene. Jer, ja – pored svojih ličnih jada – podnosim i patnje hiljada svoje braće, budući da u svojoj naravi nosim osjetljivost i sažaljivost prema svim pripadnicima ljudskog roda. Patim kao starac koji je napunio stotine godina starosti! Vi, koliko god da ste se napatili zbog rastanka, niste bili izloženi belajima i nedaćama kojima sam ja bio izložen. Jer, ja nemam sina da o njemu razmišljam, s tim što s ranjivošću i bolom osjećam – tajnom sažaljivosti koja počiva u mojoj naravi – i usmjeren sam na bolove i nedaće hiljada sinova islama, pa čak trpim i zbog patnji nedužnih životinja. Osim toga, sebe – s gledišta gorljive ljubavi za islam – smatram privrženim ovoj domovini, pa i cijelom islamskom svijetu, i za njih sam vezan kao da su moj rodni dom, iako ne posjedujem svoju kuću, a kako bih se pozabavio samo njom. Stoga, ja trpim i patnje svih vjernika koji žive u ta dva doma, i duboko sam ožalošćen rastankom s njima.
A s obzirom na to da je svjetlost imana u potpunosti udovoljila i okončala sva moja uzrujavanja potekla od starosti i nedaća rastanka te mi je pružila neprolaznu nadu, nepopustljivo pouzdanje, neugasivo svjetlo i neiscrpnu utjehu, nema sumnje u to da će iman, onda, i vama biti dovoljan i djelotvoran naspram smrknutosti potekle od starosti, naspram nemarnosti proistekle iz nje, kao i naspram patnji i agonije nastale iz nje. Uistinu, najsumornija starost jeste starost sljedbenika zablude i primitivizma, a najokrutniji i najbolniji rastanci jesu njihovi rastanci i patnje.
Da, okusom imana, koji pobuđuje nadu, isijava nurom i širi olakšanje, osjećaj njegove utjehe i naslađivanje njome nalazi se u svjesnom slijeđenju pobožnosti, koja je prikladna staračkoj dobi i primjerena islamu, a ne u zanemarivanju starosti, u halapljivom imitiranju mladosti i u zapadanju u njenu opojnu nemarnost. Uvijek razmislite i imajte na umu vjerovjesnički hadisi-šerif, odnosno to da je “najbolja omladina ona koja slijedi primjer starih u promišljanju, ozbiljnosti i izbjegavanju primitivizma, a najgori su starci oni koji oponašaju omladinu u nepromišljenosti i nemarnosti”.
Pa, o braćo starci i sestre starice! U hadisi-šerifu također se navodi i sljedeće: “Božija milost stidi se odbiti ruke skrušene dove starca vjernika ili starice vjernice od šezdeset-sedamdeset godina, ispružene ka Božijoj kapiji.” Budući da vam Božija milost ukazuje ovoliko poštovanje, uvećajte, onda, to poštovanje služenjem Allahu!
"Odsjaji"-Bediuzzaman Said Nursi
BILJEŠKEDešavanja oko medrese koja opisuje Trinaesta nada zbila su se prije trinaest godina. Zgodna podudarnost!
BILJEŠKE Poput potresa, razornih oluja, kuge i požara.