Put i metod sunneta

  • Klikova: 168
info  put i metod sunnetaČetvrti odsjaj
Smatrano prikladnim da naslov ovog rada bude
Put i metod sunneta
Iako je pitanje imameta jedna sporedna tema, ipak je veliko interesovanje za nju učinilo to da ona uđe u rasprave o imanu u knjigama iz ilmul-kelama i temelja vjere, te se s tog gledišta vezuje i uz našu temeljnu službu – služenje Kur’anu i imanu, pa je i ovdje djelimično obrađena.
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
“Došao vam je poslanik, jedan od vas, teško mu je da vi nastradate, brine za vas, prema vjernicima blag je i milostiv. Pa ako oni glave okrenu, reci: ‘Dovoljan je meni Allah, nema drugog boga osim Njega. Samo u Njega se uzdam, On je Gospodar Arša veličanstvenog.’” (Et-Tevbe: 128–129)
“Reci: ‘Ne tražim vam za ovo nagradu, samo rodbinsku pažnju!’”(Eš-Šura: 23)
U dva nivoa ukazat ćemo na samo nekoliko istina iz mnoštva veličanstvenih činjenica kojima obiluju ovi uzvišeni ajeti.
PRVI NIVO
Sačinjavaju četiri tačke
Prva tačka
Iskazuje savršenu saosjećajnost Časnog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovu krajnju milostivost prema svom ummetu.
Zaista, postoje vjerodostojne predaje koje rasvjetljavaju mjeru u kojoj je savršena njegova saosjećajnost i potpuna njegova brižljivost za ummet. One iskazuju to da će Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na Dan velikog proživljenja činiti dovu: “Ummeti, ummeti”i, dok će svaki drugi pojedinac, pa čak i vjerovjesnici, a.s., moliti: “Nefsi, nefsi”, i to od strahote i užasa tog dana. Jednako kao i ove predaje, veličinu njegove saosjećajnosti prema ummetu iskazuju i vijesti da ga je njegova majka prilikom njegovog rođenja slušala kako doziva: “Ummeti, ummeti”, a istinitost tog potvrdili su ljudi od otkrovenja i dobre evlije. Isto tako, i njegov cijeli vijek i njegova uzvišena moralnost, ispunjena saosjećajnošću i milošću, ističu tu savršenu brižljivost i sažaljivost. Jednako veliku brižljivost za svoj ummet on je pokazao i neizmjernom potrebom za salavatom od svog ummeta, pokazivanjem njegove besprijekorno brižne vezanosti za sveukupno dobrostanje ummeta, što ističe njegovu krajnju milostivost prema svom ummetu.
U svjetlu ove sveobuhvatne saosjećajnosti i prostrane milostivosti ovog brižljivog i samilosnog duhovnog upravitelja, sallallahu ‘alejhi ve sellem, vidljivo je to koliko je odstupanje od njegovog sunneta jedna ogromna nezahvalnost, pa čak i mrtvilo savjesti. I sam to možeš odmjeriti i procijeniti.
Druga tačka
U sklopu svoje univerzalne i sveobuhvatne vjerovjesničke dužnosti, Časni Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pokazivao je ogromnu saosjećajnost prema djelimičnim i sporednim stvarima i pitanjima. Izvana gledajući, izgleda kako je trošenje ogromne samilosti i obimne saosjećajnosti na djelomične stvari i individualna pitanja nesrazmjerno i neprikladno veličini vjerovjesničke misije. Međutim, u stvarnosti vrijedi činjenica da ta stvar predstavlja jedan kraj lanca i predstavnika koji će u budućnosti preuzeti univerzalnu dužnost vjerovjesništva; stoga je, zarad tog velikog lanca, takvim stvarima i ukazana ova izrazita pažnja.
Naprimjer, Poslanikovo, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ispoljavanje velikog oduševljenja i njegovo ukazivanje visoke pažnje prema hazreti Hasanu i Husejnu, r.a., u dobu njihovog dječaštva nije samo prirodna nježnost proistekla iz osjećaja pripadnosti njegovoj lozi, odnosno iz rodbinske veze već izvire iz činjenice da su oni početna halka iluminirajućeg lanca koji će kasnije prihvatiti jednu od značajnih funkcija vjerovjesništva, i to da je svaki od njih ishodište velike skupine nasljednika vjerovjesništva, dakle, njezin predstavnik i uzor.
Zaista, Poslanikovo, sallallahu ‘alejhi ve sellem, uzimanje hazreti Hasana, r.a., u naručje i cjelivanje njegove glave s krajnjom nježnošću i samilošću bilo je radi mnogih nasljednika vjerovjesništva, sličnih Mehdiju, nosilaca divnog Šerijata, a koji se nadovezuju na hazreti Hasana, iznjedrenih iz njegovog iluminirajućeg mubarek-potomstva, poput šejha Gejlanija. Časni Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, okom vjerovjesničke vizije vidio je svete i uzvišene uloge koje će u budućnosti zauzeti ti časnici, te se oduševio njihovim služenjem i cijenio je njihova djela, pa je u znak uvažavanja i poticaja cjelivao glavu hazreti Hasanovu, r.a.
 Zatim, neizmjerno veliku važnost i samilost, a koju je Časni Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ukazivao prema hazreti Husejnu, r.a., i njegove velike simpatije prema njemu bile su radi velikih imama, nosilaca časti i istinskih nasljednika vjerovjesništva, sličnih Mehdiju, koji će se, poput Zejnul-Abidina i Džafera es-Sadika, naknadno razviti iz njegove presvijetle loze. Da, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, cjelivao je vrat hazreti Husejnov, r.a., i ukazao mu je izrazitu nježnost i savršenu brižljivost radi tih velikana koji će uzdići islam i iz ugla nasljedstva vjerovjesničke misije.
Da, pogled Poslanikov, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji je svojim čednim (gajb-ašina) srcem, dok se još nalazio na dunjaluku iz zlatnog stoljeća, promatrao nevidljivi prostor ahiretskog proživljenja rasprostrt na strani vječnosti, i koji je vidio Džennet i koji je gledao meleke na nebesima, dok se još i sam nalazio na Zemlji (…), i koji je vidio dešavanja skrivena iza neprozirnih zastora prošlosti od vremena Adema, a.s., pa je čak stekao počast viđenja Allaha, uzvišen je, dakle, taj nurani pogled i oko što proniče u budućnost, bez sumnje, zapazio je velikane, duhovne stožere i imame, nasljednike vjerovjesnika i Mehdije, koji su u nizu nadolazili nakon hazreti Hasana i Husejna, te je cjelivao glavu njih dvojice u čast svih njih.
Da, u njegovom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, cjelivanju glave hazreti Hasanove, r.a., veliki je udio šejha Gejlanija.
Treća tačka
Smisao Allahovih, Uzvišen je, riječi: ٰ“(...) samo rodbinsku pažnju”, po jednom tumačenju jeste to da Časni Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kod izvršenja svoje dužnosti poslanstva ne traži nagradu ni od koga, već samo ljubav prema Ehli-bejtu, odnosno prema čeljadi svoje kuće.
Ako neko kaže, prema ovom smislu zasluga po rodbinskoj bliskosti uzeta je u obzir, mada ajeti kerim:
 “Najčasniji je kod Allaha od vas najbogobojazniji”(El-Hudžurat: 13), ukazuje na to da se funkcija poslanstva nastavlja prema bliskosti Allahu, a ne prema bliskosti po srodstvu.
Odgovor: Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, svojim čednim vjerovjesničkim pogledom u nespoznajno osvjedočio se u to da će njegova porodica biti poput presvijetlog stabla čije se grane i ogranci pružaju islamskim svijetom. Tako, apsolutna većina onih koji će povesti razne slojeve islamskog svijeta u Uputu, i koji će biti konkretni uzori svekolikih ljudskih savršenstava, pojavit će se iz Ehli-bejta. On je vidio to da je dova njegovog ummeta u čast Ehli-bejta: “Moj Allahu, spusti salavat na Muhammeda i na porodicu Muhammedovu, kao što si spustio salavat na Ibrahima i na porodicu Ibrahimovu, u svim svjetovima, Ti si Dostojan hvale i Dostojanstven”, a koja se uči na namaskom sjedenju, primljena. Odnosno, kako god je većina presvijetlih duhovnih upravitelja i uputitelja potekla iz Ibrahimovog, a.s., plemena, a to su vjerovjesnici iz njegove porodice i potomstva, isto je tako i Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, vidio to da će duhovni stožeri Muhammedovog ummeta, iz njegovog roda, biti poput vjerovjesnika iz Benu Israila, odnosno to da će oni vršiti veličanstvenu dužnost služenja islamu kroz njegove različite tarikate i pravce. Zbog toga mu je naređeno to da kaže:
 “Ne tražim vam za ovo nagradu, samo rodbinsku pažnju”, i zatraži ljubav svog ummeta prema njegovoj porodici.
Ovu činjenicu podupire smisao iz drugih predaja, odnosno to da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “O ljudi, vama ostavio sam dvoje pomoću kojih, ukoliko ih se budete držali, spasit ćete se: Allahovu Knjigu i Ehli-bejt.” Jer, članovi porodice Poslanikove vrelo su časnog sunneta i njegovi očuvatelji, kao i oni koji su prvenstveno zaduženi za njegovo pridržavanje.
Tako, na temelju gore spomenutog, rečena je istina koja se odnosi na ovaj hadisi-šerif, i to radi postupanja u slijeđenju Kur’ana i sunneta. Odnosno, pod Ehli-bejtom (Porodicom Poslanikovom), kad se govori o poslaničkoj misiji, podrazumijeva se slijeđenje vjerovjesničkog sunneta, pa onaj ko napusti časni sunnet u suštini ne pripada Ehli-bejtu i ne može biti istinski blizak poslaničkoj porodici.
Pored toga, smisao Poslanikovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, htijenja da se ummet okuplja oko Ehli-bejta jeste da je časni Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, Allahovim dopustom, već saznao da će tokom vremena Poslanikova porodica dostići mnogobrojnost potomstva, dok će islam oslabiti. U tom slučaju, nužno je postojanje krajnje moćne i brojne skupine koja će uvezivati i koordinirati snage te koja će biti središte i jezgro duhovnog uspona islamskog svijeta. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, Allahovim dopustom znao je za ovo, te je cijeli ummet podsticao na okupljanje oko poslaničke porodice.
Da, pripadnici Ehli-bejta, i kad ne bi bili predvodnici i prvaci među drugima u smislu snage imana i vjerovanja, ipak bi ih mnogo nadmašili predanošću, dosljednošću i odanošću islamu, jer su oni islamu bliski po svojoj prirodi, naravi i krvi. Prirodno urođena privrženost ne napušta se, pa makar ta odanost bila i u slabosti, nečuvenosti, pa čak i u zabludi, a šta je tek s odanošću Istini, koja posjeduje krajnju snagu, vrhunsku čast i jasnu istinitost kojima je vezan lanac njihovih djedova, a koji su stekli počast i svoje živote žrtvovali? Dakle, zar može osoba koja očigledno, jasno u sebi osjeti temeljitost i izvornost ove naravne odanosti odustati od nje i napustiti je?
Ehli-bejt, svojim urođenim islamom i ovom čvrstom privrženošću islamu, čak i prostom ukazu u prilog islamu pridaje važnost kao snažnom dokazu, jer je odan islamu po svojoj naravi, dok ga se, s druge strane, drugi ne prihvataju bez uvjeravanja nekim snažnim argumentom.
Četvrta tačka
U povodu treće tačke, ukratko ćemo ukazati na temu koja je uveličana do ogromnih razmjera, toliko da je ušla i u knjige o akaidu / vjerovanju i dostigla stepen na kojem bi mogla biti uvrštena među temelje vjerovanja. Radi se o sporu između pravca ehli-sunneta i šiija.
Tema rasprave sljedeća je:
pripadnici ehli-sunneta i džemaata kažu: “Hazreti Alija, r.a., četvrti je od Četverice velikih ispravnih halifa, dok je Ebu Bekr, r.a., bio iznad njega, časniji i zaslužniji da primi hilafet, pa je zato prvi primio hilafet.”
Šiije kažu: “Hilafet je pripadao Aliji, r.a., njemu je nanesena nepravda. Alija, r.a., bolji je od svih.”
Sažetak dokaza koje iznose za svoju tvrdnju bio bi:
tvrde to kako pojava mnoštva izgovorenih riječi od strane Pejgambera, sallallahu ‘alejhi ve sellem, odnosno hadisa o Alijinim, r.a., odlikama te njegova polazišna pozicija kod apsolutne većine evlija i sufijskih tarikata (tako da je nazvan i Sultan evlija), kao i istaknute vrline u nauci, hrabrosti i pobožnosti kojima se odlikovao, povrh snažne povezanosti koju je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ispoljavao prema njemu i prema porodici koja je došla iz njegovog potomstva – sve to, dakle, dokazuje da je on bolji. On je, samim tim, imao pravo na hilafet, samo što je hilafet otet od njega.
Odgovor: hazreti Alijino, r.a., lično, bezbroj puta ponovljeno i stalno potvrđeno priznanje i slijeđenje trojice halifa, njegovo prihvatanje i obavljanje dužnosti šejhul-islama (šejhul-kudat – vrhovni muftija), kao i njegovo pripadništvo povlaštenim i utjecajnim strukturama tokom dvadeset i više godina – sve to obesnažuje šiijsku tvrdnju.
Osim toga, islamska osvajanja i borbe protiv neprijatelja u vrijeme trojice halifa, za razliku od dešavanja i smutnji iz vremena Alijinog, r.a., hilafeta, također pobijaju tvrdnju šiija s gledišta hilafeta. Znači, stajalište ehli-sunneta i džemaata ispravno je.
A ako bude rečeno: šiije se svrstavaju u dvije skupine – jedna su šiije duhovnjačkog smjera (evlijaluka), a druga su šiije političkog smjera (hilafeta). Recimo da ova druga grupa nije upravu, jer je umiješala mržnju i politiku u svoju tvrdnju, međutim, prva grupa nije imala nikakve političke ciljeve niti zadnje namjere. Ipak, šiije duhovnjačkog smjera pridružile su se šiijama političkog smjera, dakle, dio evlija iz sufijskih tarikata smatra to da je Alija, r.a., najbolji i podržavaju tvrdnju šiija političkog smjera.
Odgovor: na hazreti Aliju, r.a., treba gledati iz dva ugla, odnosno s dva gledišta.
Prvo gledište jeste pogled iz ugla njegovih ličnih uzvišenih svojstava i njegovog ličnog istaknutog položaja.
Drugo gledište jeste pogled na njega kao na predstavnika duhovnog bića obitelji Poslanika (Ehli-bejta), a duhovno biće obitelji Poslanika odražava jedan aspekt istinskog bića Časnog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
Uzevši u obzir prvo gledište, svi poznavaoci stvarnosti, na čelu s hazreti Alijom, r.a., ukazuju prednost hazreti Ebu Bekru i hazreti Omeru, r.a., te njihove položaje u službi islama i bliskosti Allahu smatraju istaknutijim i višim.
Dok s drugog gledišta, dakle, u pogledu Alije, r.a., kao predstavnika duhovne ličnosti obitelji Poslanika, u smislu da ta duhovna ličnost Poslanikove porodice predstavlja suštinu Muhammedovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bića, Alija je neusporediv. Mnoštvo vjerovjesničkih hadisa u pohvalu Aliji, r.a., kao i isticanje njegovih odlika, osvrće se i ide u prilog ovom drugom gledištu. Ovu činjenicu potkrepljuje vjerodostojna hadiska predaja u sljedećem smislu: “Potomstvo svakog vjerovjesnika razvija se izravno od njega, a moje potomstvo je od Alije.”
A tajna i smisao velike rasprostranjenosti hadisa u prilog ličnosti našeg sejjida Alije, r.a., i u pohvalu njemu, mnogo brojnijih nego u prilog ostalim Ispravnim halifama, jeste u sljedećem: pripadnici pravca ehli-sunneta i džemaata, koji su nosioci istine, razglasili su hadiske predaje koje govore u prilog hazreti Aliji, r.a., nasuprot emevijskim i haridžijskim nepravednim napadima na njega i omalovažavanju njegovog položaja, dok ostale Ispravne halife nisu bile do ovog stepena izložene kritikama i uvredama, te stoga oni nisu vidjeli potrebu za razglašavanjem hadisa u prilog njihovim odlikama.
Pored toga, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, svojom vjerovjesničkom vizijom vidio je to kako će hazreti Alija, ra., biti izložen bolnim dešavanjima i unutarnjim neredima, te mu je pružio utjehu, a ummet je upućivao hadisima poput:
 “Kome sam ja starješina, i Alija mu je starješina”, kako bi hazreti Aliju spasio od očajavanja, a ummet sačuvao od lošeg mišljenja prema njemu.
Pretjerana ljubav koju šiije duhovnjačkog smjera ukazuju hazreti Aliji, r.a., i njihovo davanje prvenstva njemu s gledišta tarikata, ne čini ih odgovornim u mjeri u kojoj su odgovorne šiije političkog smjera, jer sljedbenici duhovnog smjera po normama svog pravca inače s ljubavlju gledaju na svoje duhovne upravitelje. Normalno je za onog ko voli da preuveličava i pretjeruje to da teži svog voljenog vidjeti na istaknutijem položaju nego što on jeste. On to tako zbilja vidi.
Stoga je moguće ne zamjeriti onima koji slijede stanja srca kod naviranja ljubavi i savladanosti njome, ali pod uvjetom da ih njihova naklonost i preuveličavanje poteklo iz te ljubavi ne navodi na ponižavanje i netrpeljivost prema ostalim Ispravnim halifama te da ne iskače iz kolosijeka temeljnih načela vjere.
Što se šiija političkog smjera tiče, imajući u vidu miješanje političkih namjera u njega, ne mogu se osloboditi pretjerivanja, utjecaja mržnje i ličnih ciljeva, te tako gube pravo na pravdanje, i ono im je uskraćeno. Štaviše, oni čak svoju osvetu prema Omeru ispoljavaju kroz ljubav prema Aliji, zbog toga što su povrede njihovih perzijskih nacionalnih osjećaja nanesene rukom hazreti Omera, r.a. Postali su, tako, očigledna potvrda izreke:
 “Ne iz ljubavi prema Aliji, već iz mržnje prema Omeru”. Čak su i pobuna Amra ibn Asa protiv Alije, r.a., te tragični i mučni rat te borba Omera ibn Sa’da protiv hazreti Husejna, r.a., potaknuli žestoku srdžbu i neumjerenu mržnju prema imenu “Omer”.
Šiije koji slijede pravac evlija nemaju prava kritizirati ehli-sunnet i džemaat, jer ehli-sunnet ne samo da ne potcjenjuje položaj hazreti Alije, r.a., već ga oni iskreno i zbiljski vole. Jedino što se oni čuvaju pretjerivanja u ljubavi, a čija su štetnost i opasnost spomenute u hadisi-šerifu.
Vjerovjesnikova pohvala hazreti Alijinoj, r.a., stranci (“Ši’atu Ali”), a kako se spominje u vjerovjesničkim hadisima, odnosi se na ehli-sunnet i džemaat, jer oni su dosljedni sljedbenici hazreti Alije, r.a., i oni su, otud, “Alijina stranka”.
U vjerodostojnom hadisu izričito stoji to da je opasnost pretjerivanja u ljubavi prema Aliji, r.a., ravna opasnosti u koju srljaju hrišćani zbog pretjerivanja u ljubavi prema Isau, a.s.
A na eventualni prigovor šiija pripadnika pravca evlijaluka da prihvate nadnaravne odlike hazreti Alije, r.a., neprihvatljivo je to da hazreti Ebu Bekr, r.a., ima prednost nad njim.
Odgovor je: ako bi se na jedan tas vage stavile lične odlike hazreti Ebu Bekra, r.a., ili hazreti Omera el-Faruka, r.a., uz uzvišene zasluge koje su oni u vrijeme svog hilafeta stekli iz ugla nasljedništva vjerovjesničke misije, i kad bi se na drugi tas postavile nadnaravne odlike ličnosti hazreti Alije, r.a., uz tegobe hilafeta u njegovom vremenu i uz krvave i mučne unutarnje borbe na koje je bio prinuđen, kao i uz loše mišljenje kojem je potom bio izložen, nema sumnje u to da bi tas Ebu Bekra Es-Siddika, r.a., ili tas Omera El-Faruka, r.a., ili tas Osmana Zun-Nurejna, r.a., pretegao. Tu je prevagu zapazio ehli-sunnet i džemaat, i prema njoj njima je ukazao prednost.
Pored toga, položaj vjerovjesništva mnogo je uzvišeniji i istaknutiji od stepena evlija, tako da vrijedi ukaz da je jedan gram vjerovjesništva vredniji od tona ukaza evlijaluka, a kako smo to utvrdili u Riječi dvanaestoj i u Riječi dvadeset i četvrtoj iz zbirke Riječi. Iz ovog ugla gledajući, udio i doprinos i Es-Siddika i El-Faruka, r.a., u smislu nasljedništva vjerovjesništva i uspostave načela poslaničke misije, pospješeni su s Božije strane, tako da je uspjeh koji im je bio naklonjen u vrijeme njihovog hilafeta postao dokaz za ehli-sunnet i džemaat. A budući da lične odlike hazreti Alije, r.a., nisu pobile punovažnost tog golemog nadmašaja poteklog iz misije nasljedništva vjerovjesništva, hazreti Alija, r.a., primio se dužnosti vrhovnog muftije kod ove dvojice časnih velikana u vrijeme njihovog hilafeta i iskazivao im je poštovanje.
Kako, onda, nosioci istine, pripadnici sunneta, koji vole i uvažavaju hazreti Aliju, r.a., ne bi voljeli i one koje je i sam hazreti Alija, r.a., volio i veličao?
Pojasnimo ovu činjenicu jednim primjerom.
Jedan veoma imućan čovjek raspodijeli svoju popriličnu zaostavštinu i imovinu na svoje sinove. Jednom od njih dodijeli dvadeset mjera srebra i četiri mjere zlata, drugom dodijeli pet mjera srebra i pet mjera zlata, a trećem tri mjere srebra i pet mjera zlata. Bez sumnje, ova posljednja dvojica, iako su količinski stekli manje od onog prvog, ipak su, u smislu kvaliteta, stekli više od njega.
U svjetlu ovog primjera, mali dodatak u zlatu suštine Božanske neposrednosti i bliskosti ukazane kroz nasljedništvo vjerovjesništva i utemeljenje propisa Objave, u udjelu dvojice velikana, pretežu nad mnoštvom ličnih vrijednosti i dragulja evlijaluka i bliskosti Allahu, dž. š. Dakle, pri izvođenju usporedbi, treba gledati s ovog gledišta te njega uzeti u obzir, jer, u protivnom, slika stvarnosti bila bi sasvim drugačija ako bi se usporedba izvodila na temelju lične hrabrosti i učenosti, kao i s aspekta evlijaluka.
Osim toga, s hazreti Alijom, r.a., niko se ne može mjeriti u pogledu njegovog vlastitog predstavljanja duhovne ličnosti Vjerovjesnikove porodice i manifestiranja istine Muhammedove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u ovoj duhovnoj ličnosti s aspekta apsolutnog nasljedništva vjerovjesništva, jer se moćna tajna Najvećeg Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nalazi u tom aspektu.
Što se šiija političkog smjera tiče, oni naspram ehli-sunneta mogu osjetiti samo stid. Jer, oni u svoj toj težnji ka izuzetnoj ljubavi prema hazreti Aliji, r.a., ustvari, omalovažavaju njegov položaj i ugled, i njihov pravac razmišljanja dovodi do njegovog sramoćenja i do zaključka o nemoralnom držanju, jer tvrde: “Hazreti Alija, r.a., povlađivao je i ponašao se kao da dijeli mišljenje hazreti Es-Siddika i El-Faruka, r.a., iako oni nisu bili upravu, znači, on ih se plašio i od njih se ustručavao”, odnosno, rječnikom šiija, “on je radio u prikrivenosti”, a što bi značilo to da ih se on bojao i da se pretvarao pred njima u svojim postupcima, dakle, to da je bio dvoličan! Prišiti jednom ovakvom znamenitom islamskom heroju, koji je stekao i naziv “Lav Allahov” i koji je bio zapovjednik i ministar kod dvojice Istinoljubivih, odnosno to da se pretvarao, plašio i dodvoravao ljubavlju onima koje uistinu ne voli i da se preko dvadeset godina povodio za onima koji nisu upravu, te im se priklanjao zbog straha i bio kvalificiran kao neko ko slijedi i podržava nepravedne, nema nikakve veze s ljubavlju. Hazreti Alija, r.a., odriče se takve ljubavi.
Eto, sljedbenici pravca istine ni s kojeg gledišta ne obezvređuju položaj hazreti Alije, r.a., nipošto ga ne optužuju za nemoralno vladanje niti ovom vrhunskom heroju pripisuju kukavičluk, već izjavljuju sljedeće: “Da hazreti Alija, r.a., nije smatrao to da je pravo na strani trojice Ispravnih halifa, ne bi im bio sklon ni minutu, niti bi uopće priznao njihovu vlast.”
Dakle, to znači da je Alija, r.a., znao da su oni upravu, te je potvrdio njihovu prednost, a svoju neusporedivu hrabrost i trud uložio je na putu ljubavi prema istini.
Da zaključimo!
Nije dobro ni pretjerivati ni podbacivati u bilo čemu. Ispravni i dosljedni put jeste sredina i umjerenost, a ehli-sunnet i džemaat odabrali su taj pravac. Ali, nažalost, kako su se god neke ideje haridžija i vehabizma uvukle pod plaštom ehli-sunneta i džemaata, isto tako i dio onih koji su zavedeni politikom, kao i ateisti, kritiziraju – da nas Allah sačuva – hazreti Aliju, r.a., govoreći: “On je u potpunosti bio neuspješan u rukovođenju Hilafetom, jer nije imao pojma o politici i u svoje vrijeme bio je nesposoban upravljati ummetom.” Naspram ove nepravedne optužbe od strane takvih, šiije su zauzele srdit i nezadovoljan stav prema ehli-sunnetu. A činjenica je da načela ehli-sunneta i temelji njihovog pravca uopće ne proishode dotična mišljenja, već, ustvari, dokazuju suprotno. Zbog toga apsolutno je nemoguće okriviti pravac ehli-sunneta za ideje koje su potekle od haridžija i ateista. Naprotiv, pripadnici ehli-sunneta bliskiji su Aliji, r.a., od šiija. Oni u svim hutbama i dovama spominju hazreti Aliju, r.a., s pohvalom i uvažavanjem koje on i zaslužuje. Posebno se u tom ističu evlije i prosvijetljeni znalci, koji su u apsolutnoj većini pripadnici pravca ehli-sunneta i džemaata, jer oni njega uzimaju za svog duhovnog upravitelja i kao Šahi-velajet. Šiije se ne bi trebale neprijateljski odnositi i sučeljavati s ehli-sunnetom, propuštajući tako haridžije i ateiste koji su istovremeno neprijatelji i šiija i sunija. Jedan dio šiija, čak, napušta i vjerovjesnički sunnet iz pakosti prema ehli-sunnetu!
U svakom slučaju, previše smo oduljili s ovom temom, budući da je ona uveliko istražena među učenjacima.
Pa, o sljedbenici Istine, koji ste sljedbenici pravca ehli-sunneta i džemaata,
i, o šiije, koji ste zauzeli pravac ljubavi prema Poslanikovoj porodici,
brzo okončajte ovaj spor među vama, taj spor i besmislen i nepravedan i nečastan i nevaljao i štetan je. Ukoliko ne stanete ukraj tom međusobnom neprijateljstvu, onda će vas snažni pravac danas prevladavajućeg bezbožništva i raskola iskoristiti jedne protiv drugih i upotrijebit će jedne kao oruđe za uništenje drugih! Nakon istrebljenja jednih također će uništiti i to oruđe!
Dužni ste ostaviti se sitničavih tema koje potpiruju sukobe i razjedinjenje, jer vi ste sljedbenici vjerovanja u Jednoću Boga, i povezani ste stotinama svetih spona koje potiču na vaše bratimljenje i ujedinjenje!

”Odsjaji” - Said Nursi

Na početak