Oni koji vjeruju u nevidljivo

  • Klikova: 372
info oni koji vjeruju u nevidljivoRIJEČ DRUGA
“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!”  
“Oni koji vjeruju u nevidljivo.”
Ukoliko budeš htio saznati kolika je sreća i blagodat u imanu, i koliki je užitak i rahatluk u njemu, poslušaj ovu kratku pripovijest!
Dva su čovjeka jednog dana krenula na putovanje s ciljem rekreacije i trgovine. Jedan od njih, a koji je bio sebičan i zlosretan, krenuo je u jednom pravcu, dok je drugi sretnik, onaj koji je bio pobožni zadovoljnik, izišao na drugu stranu.
Samouvjereni i neraspoloženi osobenjak došao je u državu koja mu je izgledala zla i prokleta, a što je, ustvari, logična kazna za njegov negativni stav. Vidio je, kud god da krene, jadnike i nemoćne koji stenju i uzdišu pod udarcima strašnih nasilnika i njihovih uništavajućih zlodjela. Ovako bolno i jadno stanje vidio je na svakom mjestu koje je posjetio. Cijela država u njegovim očima izgledala je kao jedna kuća opće žalosti. Tako, za sebe nije mogao naći drugi lijek za ovu tešku bol i patnju, te se odao pijanstvu kako bi postao neosjetljiv na svoje stanje, a budući da mu se svaki stanovnik te države pričinjavao kao neprijatelj i neprijatni stranac. Vidjevši kako je okružen jezivim mrtvacima, gorko uplakanim siročadima, trpio je u svojoj svijesti bolnu torturu.
Drugi, opet, pobožni i Allahu odani čovjek, tragalac za istinom, posjedovao je lijepu narav te je na svojem putovanju naišao na ugodnu kraljevinu koja je u njegovim očima izgledala kao mjesto vrhunske ljepote i divote.
Ovaj dobri čovjek, u državi u koju je došao zapazio je jednu opću svečanost i divne proslave u punom sjaju; na svakoj strani veselje, u svakom uglu radost i na svakom mjestu mihrabi zikra. A svakog pojedinog stanovnika te kraljevine osjećao je kao bliskog, prisnog i dragog prijatelja. Cijela kraljevina – u svečanom i opuštenom ugođaju – odjekuje poklicima radosti, popraćenim riječima zahvalnosti i pohvale. Među njima je čuo i zvukove muzičke skupine koja je izvodila svoje zanosne ritmove uz tekbire i tehlile, u sreći i s ponosom, prateći one što odlaze na vojnu službu.
I dok se onaj prvi mučio u svojoj tuzi i patnji, kao i u patnjama svih ljudi, drugi, sretni i optimistični, dijelio je radost i veselio se sa svim ljudima. Usto je obavio i dobru i hairli trgovinu te je zahvaljivao Allahu i iskazivao Mu pohvalu.
Vraćajući se, sreo je onog prvog čovjeka. Shvativši njegovo stanje, govorio mu je:
“Stvarno si poludio! Mora da se tvoj negativni stav u tebi odrazio na tvoje vanjsko stanje, pa si počeo umišljati to da je svaki osmijeh jecaj u suzama, a da su oslobađanje od dužnosti i odmor otimačina i opća pljačka. Povrati svoj razum i očisti srce kako bi se ta mrkla pomrčina sklonila s tvojih očiju i kako bi mogao da sagledaš vedriju stranu stvarnosti. Jer, vlasnik i vladar ove kraljevine, koji posjeduje najviši stepen pravednosti, samilosti, gospodarenja, moći te genijalnog reda i brižljivosti, kao i ovo kraljevstvo, napredni su do impresivnog stepena razvoja i veličine, te nipošto ne mogu izgledati onako kako ti nameće tvoje priviđanje.”
Nakon toga ovaj je nesretnik počeo dolaziti sebi, te je, pokajavši se, počeo razmišljati svojom glavom govoreći:
“Tačno! Uhvatilo me je ludilo zbog prekomjernog pijanstva. Allah neka je zadovoljan tobom, izbavio si me iz ovog džehennemskog stanja.”
Pa, o moj nefsu!
Znaj da je onaj prvi čovjek nevjernik ili ravnodušni prijestupnik. Ovaj dunjaluk u njegovim očima jeste poput kuće općeg žalopoja, a sva živa bića siročad su što plaču pod navratima prolaznosti i udarcima rastanka. Čovjek i živa bića za njega su zapuštena stvorenja bez vodiča i bez vlasnika, prepuštena i raskomadana kandžama smrti. A monumentalne stvari – kao što su planine i mora – jesu poput jezive bezdušne dženaze.
Ovakva uznemirujuća i mučna priviđanja, potekla iz njegovog nevjerništva i zabludjelosti, čine da onaj koji ih nosi u sebi guta gorku duhovnu patnju.
A što se tiče onog drugog čovjeka, on je vjernik; on poznaje svojeg Stvoritelja i vjeruje u Njega. Dunjaluk je u njegovim očima Allahova kuća zikra, prostor za pouku i obuku ljudi i životinja te poprište kušnje i ispita za ljude i džine.
Svako umiranje – životinjsko i ljudsko – ustvari je oslobađanje od dužnosti, okončanje službe. Oni koji su ispunili svoje životne dužnosti odlaze iz ove prolazne kuće, jer će biti dovedeni u drugi svijet, svijet duhovne radosti u kojem nema zabrinutosti, a kako bi se otvorio prostor za nove dužnosnike koji dolaze da preuzmu svoje zadatke.
A sve što se rodi – od životinja i ljudi – ustvari je jedna vojna mobilizacija, primanje naoružanja i stupanje na poslove i dužnosti. Svako biće oduševljeni je službenik i vojnik, kao i ispravni, savjesni te zadovoljni izvršilac.
Što se zvukova tiče, to su ili zikrovi i tespihi u čast stupanja na dužnost i njezinog započinjanja, ili zahvale i tehlili koji obznanjuju njezino okončanje, ili su to, pak, melodije potekle iz zanosa i radne raspoloženosti.
Sva su, dakle, bića – u očima vjernika – ljubazne sluge, odani službenici i ugodne knjige njegovog Plemenitog Gospodara i Milostivog Vlasnika, i na taj način iz njegovog imana manifestira se veliko mnoštvo istina poput spomenutih, koje su krajnji domet prefinjenosti, uzvišenosti, užitka i ukusa.
Iman je, zapravo, duhovno jezgro koje u sebi nosi džennetsko drvo Tuba, dok nevjerništvo u sebi skriva duhovno jezgro džehennemskog drveta Zekkum.
Sigurnost i spas, onda, nalaze se jedino u islamu i imanu.
Na nama je, zato, da neprestano ponavljamo:

Elhamdü lillâhi alâ dini’l-İslâm ve kemâli’l-îman
Hvala Allahu na vjeri islamu i na savršenom imanu!

"Riječi"- Bediuzzaman Said Nursi

Na početak