Tevekkul - Pouzdavanje u Allaha

Tevekkul - Pouzdavanje u Allaha.

Iman je i svjetlo i moć. Zaista, čovjek koji postigne istinski iman u mogućnosti je suprotstaviti se cijelom svemiru te se, prema snazi svojeg imana, otarasiti tjeskobe događanja. Govori: "Tevekkeltu-alallah – Oslanjam se na Allaha", i uz potpunu sigurnost plovi na lađi života, nasuprot okrutnim valovima događanja. Svoje teško breme on predaje u ruke moći Apsolutno Moćnog i s lahkoćom te opušteno prevaljuje dunjalučki put, sve dok ne stigne u berzah, a u kojem se odmori. Odatle može uzletjeti prema Džennetu, a kako bi ušao u vječno blagostanje. Ali, ukoliko čovjek napusti pouzdavanje u Allaha, ne samo da postaje nesposoban za polijetanje i uzlet do Dženneta, već ga taj teret dunjaluka povlači do najnižih nizina.

Prema tome, iman nužno pretpostavlja Jednoću Boga, a vjerovanje u Jednoću dovodi do predanosti. Predanost dovodi do ostvarenja pouzdavanja u Allaha, a pouzdavanje u Allaha iziskuje sreću na oba svijeta.

Međutim, nemoj pogrešno shvatiti. Pouzdavanje u Allaha ne znači potpuno odbacivanje uzroka. Treba znati to da su uzroci samo zastori Božije Moći, te ih je potrebno pratiti i ispunjavati, kao i shvatiti to da je postupanje po njima ili, pak, njihovo angažiranje samo jedna vrsta praktične dove. Tražiti proishođenje posljedica i očekivati rezultate može se samo od Hakka, Slavljen neka je On i Uzvišen, kao što se zahvalnost i pohvala ne mogu upućivati nikom drugom, samo Njemu, Jedinom.

Primjer čovjeka koji se pouzdava u Allaha u odnosu na onog koji se ne pouzdava jeste poput usporedbe između dvojice ljudi s teškim prtljagom natovarenim na njihova tjemena i pleća te koji kupe kartu i ukrcaju se na veliki brod. Jedan od njih, čim uđe u brod, spusti svoj teret s pleća, sjede na njega i posmatra. Drugi, zbog svoje prigluposti i samouvjerenosti, ne htjede spustiti svoj teret.

Kaže mu se: "Spusti to teško breme i odmori se."

A on odgovori: "Ne, neću to učiniti, može se izgubiti. Snažan sam ja, čuvat ću svoje vlasništvo na svojim leđima i glavi."

Ponovo mu bi rečeno: "Ovaj sigurni kraljevski brod koji i nas i vas prevozi moćniji je i snažniji. On nama i našoj prtljagi pruža zaštitu koja je bolja od nas samih. Moguće je i da ti se zavrti u glavi, pa se i ti i tvoje stvari možete srušiti u more. Usto, malo po malo, pa ćeš iznemoći. Tvoja mršava leđa i nepromišljena glava neće moći izdržati teret koji neprestano postaje teži. Ako te kapetan vidi u tom stanju, ili će pomisliti to da si izgubio razum, te će te skloniti i izbaciti napolje, ili će, pak, narediti to da te uhapse, uz obrazloženje: 'Ovaj je izdajnik, on iskazuje podozrenje prema našem brodu i ismijava nas'. Pored toga, bit ćeš izložen podsmijehu ljudi. Jer, ohološću koja, zapravo, odaje slabost te uobraženošću koja skriva nemoć, kao i tvojom izvještačenošću koja sadrži pretvaranje i poniženje – a sve ovo primjećuju ljudi s vizijom – od sebe načinio si lakrdijaša te predmet ismijavanja. Svi ti se smiju." Nakon što je saslušao ove riječi, jadnik se dozva pameti. Spusti svoju prtljagu na palubu broda, sjede na nju i reče:

"Elhamdulillah! Allah bio zadovoljan s tobom. Izbavio sam se mučenja, poniženja, pritvora i ismijavanja."

Pa, čovječe koji se ne pouzdaješ u Allaha! I ti se kao ovaj čovjek dozovi pameti i povrati razum, osloni se na Allaha, a kako bi se oslobodio ovisnosti i prosjačenja od svih bića, potom kako bi se izbavio strepnje i drhtanja pred zbivanjima te kako bi svoju dušu spasio od pretvaranja, od izlaganja podsmijehu i od vječnog prokletstva, kao i od okova dunjalučkih tjeskoba.

"Svjetlo i čovjek"- Bediuzzaman Said Nursi