Kapija Plemenitosti i Milosti

DRUGA ČINJENICA

Kapija Plemenitosti i Milosti, koja je manifestacija imena Kerim i Rahim.

Da li je u domenu mogućeg to da Allah, dž.š., Gospodar ovog svemira, a Koji je svojim djelima ukazao neograničenu darežljivost, neizmjernu milost, beskrajnu uzvišenost i nepreglednu gorljivost, ne cijeni djelo dobročinitelja dostojno Allahove, dž.š., plemenitosti i milosti i da ne izrekne kaznu za nedjela zločincima, onako kako pristoji Njegovoj gordosti i dostojanstvu?

Pa kad bi čovjek pomno sagledao red dešavanja, počevši od najslabijeg i najnemoćnijeg živog bića te došavši do najjačeg, uvidio bi da svakom biću dolazi njegova opskrba u izobilju i odasvud. Zapravo, najslabijem i najnesposobnijem među njima Allah, dž.š., dodijelio je najfiniju i najljepšu opskrbu, a svakog bolesnika zbrinuo je onim što će ga izliječiti. Tako, sve što ima potrebu nalazi ispunjenje svoje potrebe odakle i ne očekuje. Takvo obilno i širokogrudno gostoprimstvo, nepresušno izobilje i uzvišena plemenitost sami po sebi ukazuju nam na to da je jedna beskrajna, plemenita ruka ta koja čini i upravlja stvarima.

Tako, primjera radi, ogrtanje drveća u prekrivač koji podsjeća na zeleni brokat, kao da su to džennetske hurije, i njegovo ukrašavanje lijepim cvjetnim pupoljcima i finim plodovima te njegovo stavljanje na raspolaganje nama kroz njegovo rađanje najfinijim i najsočnijim raznovrsnim plodovima s vršaka njihovih ogranaka, a koje su poput nježnih ruku, kao i omogućavanje toga da mi vadimo ukusni med, u kojem je lijek za ljude, a koji je plod ubojite pčele; potom naše odijevanje u najelegantniju i najnježniju odjeću, koju bez ruku ispreda crv, ali i pohranjivanje golemih riznica milosti za nas u jednoj sićušnoj sjemenci, sve to skupa aksiomatski nam ukazuje plemenitost u krajnjoj ljepoti i milost u krajnjoj eleganciji.

Isto tako, pridržavanje svih stvari, velikih i malih - uz izuzetak čovjeka i nekih grabljivih zvijeri – savršenog reda i pune preciznosti u vršenju svojih funkcija, počevši od Sunca, Mjeseca i Zemlje do najsićušnijeg stvorenja, i to na način da nijedno od njih ne prelazi svoje granice ni za neznatnu mjeru, u sklopu pune pokornosti i savršene poslušnosti, uokvirenih u ogromnu bojaznost, demonstrira nam da se ova stvorenja ne pokreću niti smiruju osim po nalogu Allaha, dž.š., Moćnog, Uzvišenog i Veličanstvenog.

Jednako tako, brižljivost majki za svoju nejaku i nemoćnu mladunčad, bilo da se radi o biljnom i životinjskom, bilo, pak, o ljudskom rodu, i to na načine koji ispunjavaju nježnost i saosjećajnost⁽¹⁾, kao i njihovo dojenje finim, slasnim i hranljivim mlijekom, dočaravaju ti veličinu manifestiranja i sveobuhvatnost apsolutne milosti.

S obzirom na to da Allah, dž.š., Gospodar i Planer ovog svemira posjeduje tako nepreglednu plemenitost i milost kojoj nema kraja, On ima i apsolutnu veličinu i ugled, a činjenica je da apsolutni ugled i veličina podrazumijevaju odgajanje neodgovornih, potom apsolutna i neizmjerna milost iziskuje neograničeno gostoprimstvo, a milost koja obuhvata sve zahtijeva dobročinstvo kakvo joj i priliči. Mi znamo da se sve to ne ostvaruje na ovom prolaznom dunjaluku i u ovom kratkom životu, izuzev jednim zbilja zanemarljivim dijelom, poput kapljice u moru.

Svakako da, onda, mora postojati jedan svijet blagostanja koji priliči toj općoj plemenitosti i koji je u skladu s tom sveobuhvatnom milošću. U protivnom, slijedilo bi poricanje te očigledne milosti, a što je ravno poricanju postojanja Sunca čije svjetlo obasjava dan. Jer, prolaznost iz koje nema povratka, svojim izobličavanjem samilosti u nesreću, ljubavi u izgarajuću srdžbu, dobročinstva u osvetu, užitka u patnju te ograničenog uma u jedno omraženo sredstvo, nužno dovodi do negiranja milosti postojanja u suštini.

Iz ovoga proizlazi to da mora postojati i svijet za kažnjavanje adekvatan toj veličini i gordosti, odnosno svijet koji je u skladu s njima. Jer, nasilnik uglavnom ostaje u svojoj aroganciji, a potlačeni u svojoj obespravljenosti i poniženju, sve dok, potom, ne napuste ovaj svijet.

Ne radi se, dakle, o zapostavljanju, nego o odlaganju sve do Velikog suda. Jer, suđenje nipošto nije niti će biti ignorirano, a kazna se ponekad ubrza i na dunjaluku. Slanje kazne u ranijim stoljećima na narode koji su iskazali neposlušnost Allahu, dž.š., i pobunili se poručuje nam da čovjek nije prepušten razuzdanosti i raspuštenosti u povođenju za svojim prohtjevima, nego je stalno izložen udarcima Moćnog i Uzvišenog Allaha, dž.š..

Da li je moguće to da ovaj čovjek kojem su pored svih ostalih stvorenja povjerene velike dužnosti i koji je opskrbljen savršenim urođenim sposobnostima ne bi spoznao svojeg Gospodara Allaha, dž.š., imanom, nakon što se On – neka je Slavljen – čovjeku predstavio svojim originalnim i koordiniranim stvaralaštvom;

te ako ne bi zavrijedio allahovu, dž.š., ljubav bliskošću s Njime kroz ibadet, nakon što je čovjeku On – Slavljen neka je – Sam ukazao ljubav i predstavio Se raznovrsnim plodovima koje je za njega stvorio i koji ukazuju na Allahovu, dž.š., obilnu milost;

i ako ne bi iskazao poštovanje i veličanje, onako kako dolikuje zahvalnosti i hvali, nakon što je čovjeku Allah, dž.š., – Slavljen neka je – ukazao Svoju ljubaznost i milost mnogobrojnim blagodatima, ako tako čovjek ne bi priznao svojeg Gospodara, kako bi onda bio ostavljen na miru, nekažnjen, i da za njega Allah Zati-Zuldželal ne pripremi mjesto za podnošenje kazne?

I da li moguće to da Allah, dž.š., taj Rahmani-Rahim ne dodijeli kuću za nagradu i vječnu sreću vjernima, odnosno onima koji su na Njegovo davanje znanja njima o Sebi uzvratili imanom, na Njegovu ljubav prema njima, uzvratili ljubavlju i umiljavanjem Njemu kroz ibadet te na Allahovu, dž.š.,  milost prema njima, uzvratili veličanjem i iskazima poštovanja Njemu, kroz zahvalnost.

“Riječi”-Bediuzzaman Said Nursi

[1]Nesebičnost izgladnjele lavice prema svojem nejakom mladunčetu kod podjele ulova, agresivnost plašljive kokoši prema psu ili zvijeri radi zaštite svojih pilića, pripravljanje smokvinog stabla za svoju mladunčad, odnosno plodova čistog mlijeka iz zemlje, sve to samo po sebi dokazuje, i to samo onima koji proniču, da se sve dešava po instrukciji Milostivog, čijoj milosti nema kraja, Plemenitog, čija je plemenitost beskrajna, kao i Samilosnog, čija saosjećajnost i samilost jeste beskonačna.

A postupci biljaka i životinja, a koje nemaju niti razum niti svijest, na krajnje savjestan, razborit i mudar način nužno ističu to da Apsolutno Znani, Apsolutno Mudri jeste Taj koji ih navodi na te postupke, a oni slijede Njegove instrukcije.