-
Kategorija: Blog
-
petak, 06 Oktobar 2023 13:55
-
Autor Abdullah
-
Klikova: 1304
Pitanje: Čuvene evlije, poput Muhjuddina ibn Arabija (posvećena bila njegova tajna), autora knjige ’Mekkanska otkrovenja’, te sejjid Abdulkerima Al-Džejlija (posvećena bila njegova tajna), autora knjige ’Savršeni čovjek’, istražuju sedam zemaljskih slojeva i Bijelu zemlju iza planine Kaf, te druge čudne stvari, poput ’mašmašijje’, kako stoji u ’Otkrovenjima’, i tvrde: ’Vidjeli smo to!’ Je li, dakle, to što tvrde istina i tačno? Jer, ukoliko jeste, mi znamo da na našoj Zemlji ne postoji to što oni tvrde, i geografija i moderne nauke pobijaju njihove tvrdnje! A ako njihove tvrdnje nisu istinite, kako to, onda, da su oni dobre evlije? Naime, kako neko ko izriče tvrdnje koje su u suprotnosti sa pojavnom i osjetilnom stvarnošću i pobija istinu, bude svrstan u sljedbenike stvarnosti i istine.
Odgovor: Oni pripadaju sljedbenicima istine i stvarnosti, a ujedno su evlije duhovnog osvjedočenja i otkrovenja (ehl-i velajet i šuhud). To u što su se osvjedočili uistinu su vidjeli, samo što im se desila pogreška u dijelu njihovog rasuđivanja, kod opažanja stvari u stanju duhovne vizije koje je neodredivo i neomeđivo, kao i u tumačenju svojih vizija koje su slične snovima, a koje oni nisu imali pravo tumačiti.
Naime, kako god onaj ko je u snu ne može sâm tumačiti san koji upravo sanja, tako isto i dotični dio ljudi duhovnog osvjedočenja i otkrovenja ne mogu interpretirati svoje vizije kada su u dotičnom stanju, stanju duhovnog opažanja. Oni koji imaju pravo dati tumačenje tih vizija su isključivo baštinici vjerovjesništva među učenjacima i istražiteljima poznati kao “izabranici”. Nema sumnje da dotični nosioci duhovnog osvjedočenja, čim uznapreduju do stepena “prečišćenja”(asfija), i sami će, rukovođeni Kur’anom i sunnetom, shvatiti svoju pogrešku i ispraviti je. Jedan njih ju je uistinu već ispravio.
Radi pojašnjenja ove činjenice, saslušaj sljedeće ilustrativno kazivanje:
Sastala se dva čobana koji su bili ljudi od srca i dobrote te pomuzli svoje ovce i mlijeko stavili u drvenu posudu, a jednu pastirsku sviralu položili na rubove posude. Zatim je jedan od njih osjetio pospanost, i uto ga je savladao san.
Drugi je ostao budan promatrajući svoga prijatelja. Odjednom je ugledao kao je nešto sićušno – poput mušice – izišlo iz nosa njegovog usnulog prijatelja i zatim brzo poletjelo te se zaustavilo na ivici posude gledajući u mlijeko. Zatim je sa jedne strane ušlo na otvor svirale, a izišlo na otvor s druge strane. Zatim je nastavilo i ušlo u jedan mali usjek pod obližnjim trnovitim žbunom.
Nakon malo vremena to nešto poput mušice se vratilo te ponovo otišlo do svirale, izašlo na drugi otvor, zatim došlo do spavača i ponovo ušlo u njegov nosni otvor. Kod toga se spavač probudio i povikao svome prijatelju:
“Prijatelju, usnio sam čudan san!”
“Moj Allahu, ukaži nam na dobro i daj da čujemo samo dobro! Reci, prijatelju, šta si usnio?”
“Usnio sam jedno more mlijeka, preko kojeg se pruža čudesan most, a taj most ima krov sa prozorima. Prešao sam preko toga mosta, i na drugom njegovom kraju vidio gustu šumu sa zaoštrenim stablima. Razgledajući je začuđeno, ugledao sam pećinu pod drvećem, i čim sam ušao u nju, našao sam ogromnu riznicu suhoga zlata.
Reci, prijatelju, šta misliš o ovome mome snu, i kako ga tumačiš?”
Budni mu prijatelj odgovori:
“More mlijeka koje si vidio jeste ovo mlijeko u posudi; onaj most iznad jeste svirala postavljena na njegova dva ruba. Šuma je ovaj trnoviti žbun, a velika pećina je onaj mali usjek pod obližnjom stabljikom. Daj mi, sad, prijatelju, krampu da ti lično pokažem blago.” Ovaj drugi donese krampu i započeše kopati pod dotičnom stabljikom. Nisu dugo kopali kad im se ukaza gomila zlata koja ih je usrećila na ovom svijetu.
Znači, to što je spavač vidio u svome snu tačno je i istinito, i to što je vidio – vidio je kao stvarnost i zbilju. Međutim, budući da je bio utonuo u svijet snova koji nema granica i okvira, on, dakle, nema pravo tumačiti svoj san, jer ne može raspoznati materijalni svijet od duhovnog i stoga bi dio njegovog rasuđivanja bio pogrešan. On bi svome prijatelju iskreno rekao: “Lično sam vidio more mlijeka.” Međutim, njegov prijatelj koji je ostao budan može lahko razlučiti svijet smislova od materijalnog svijeta, i s pravom može rastumačiti san obrativši se prijatelju:
“To što si, prijatelju, vidio je tačno i istina, samo što more koje si ti vidio nije stvarno more, nego je ova drvena posuda s mlijekom u tvome snu postala kao more; svirala je postala kao most,”.. i tako redom.
Na temelju ove ilustracije treba uviđati razliku između materijalnog svijeta i duhovnog svijeta, jer ako bi se pobrkali, dolazilo bi do pogrešnog rasuđivanja.
Drugi primjer:
Zamisli da imaš tijesan sobičak na čija si sve četiri zida postavio velika ogledala koja u cijelosti prekrivaju zidove. Uđeš li, vidjet ćeš da se taj sobičak rasprostire poput široke poljane. Pa ako tada rekneš:
“Vidim svoju sobu poput široke poljane”, bez sumnje govoriš istinu.
Međutim, ako doneseš sud i rekneš:
“Moja je soba uistinu prostrana poput široke poljane”, pogriješio si u rasuđivanju, jer si pobrkao svijet smislova i utisaka – a to je ovdje svijet ogledala – sa pojavnim i stvarnim svijetom, a to je u ovom slučaju svijet tvog sobička onakvog kakav je.
Tako postaje jasno da se opisi, što su se pojavili na jezicima nekih ljudi od duhovnog otkrovenja, ili što su, bez odmjeravanja svog izlaganja mjerom Kur’ana i sunneta, naveli u svojim knjigama o sedam slojeva zemaljske kugle, ne mogu svesti samo na materijalna i geografska stanja. Jer, rekli su:
“Jedan od zemaljskih slojeva namijenjen je džinima i ifritima, a njegovo se prostranstvo mjeri razdaljinom od nekoliko hiljada godina putovanja.” Činjenica je, međutim, da kugla zemaljska koju je inače moguće proputovati za nekoliko godina, ne sadrži takve čudnovate slojeve ogromnih razmjera.
Međutim, zamislimo li da je u svijetu smislova i pojmova, u svijetu Berzaha i svijetu duhova, naša zemaljska kugla poput sjemenke borovog stabla, njezino idealno stablo koje se treba iz nje razviti i pojaviti se u tim svjetovima bit će poput gorostasnog borovog stabla u odnosu na dotičnu sjemenku. Stoga, dio ljudi duhovnog osvjedočenja u toku svoga duhovnog izleta vide zemaljske slojeve što pripadaju svijetu pojmova, prostrane i zastrašujućih razmjera, i promatraju ih u razmjerima koji se mjere hiljadugodišnjim putovanjem. To što oni vide je istina i činjenica, samo što je svijet pojmova sličan svijetu materijalnosti, i oni oba ta svijeta vide spojene i pomiješane te to tako i izražavaju i iskazuju, i oni ih, vrativši se u svijet pojavnosti, u svojim knjigama bilježe onakvim kakvi jesu, ljudi nalaze da su oni u suprotnosti sa stvarnošću. Jer kako god odraz raskošne palače i bujne bašče može biti smješten u malom ogledalu, tako su isto i prostranstva hiljada godina iz svijeta pojmova i duhovnih činjenica smještena u razmjeru jedne godine materijalnog svijeta.
Iz ove se teme razumijeva: da je stepen duhovnog osvjedočenja mnogo prizemniji od stepena vjerovanja u nespoznajno, odnosno da otkrovenja dijela evlija koji se oslanjaju samo na svoje duhovno osvjedočenje, koja su nedefinirana, ne dosežu do nivoa rasuđivanja izbistrenih i istražiteljskih učenjaka iz reda nasljednika vjerovjesništva, koji se ne oslanjaju na lično osvjedočenje, nego na Kur’an i Božiju Objavu, te donose trezven sud o imanskim činjenicama. To jesu činjenice koje se tiču nespoznajnog, ali su bistre i nepomućene. One su jasno definirane i određene te precizno odmjerene.
Dakle, mjera svih duhovnih stanja, otkrovenja, iskustava i osvjedočenja jesu uzvišena načela Kur’ana i Sunneta te izvedena pravila izbistrenih istražitelja.
Bediuzzaman Said Nursi