čovjek je po svojoj naravi sazdan na beskrajnoj ljubavi prema Stvoritelju svemira, jer u ljudskoj prirodi jeste to da gaji ljubav prema ljepoti, sklonost ka savršenosti i naklonost prema dobročinstvu. Ta ljubav uvećava se srazmjerno stepenima ljepote, savršenstva i dobročinstva, sve dok ne dostigne krajnje stepene i domete aška (zaljubljenosti).
Usto, u malom srcu tog sitnog čovjeka počiva ašk veličine svemira. Naime, prijenos sadržaja ogromne biblioteke i njihovo pohranjivanje u kapacitetu memorije srca – koja je veličine sojinog zrna – pokazuje to da je srce čovjekovo sposobno obuhvatiti svemir i moćno ponijeti ljubav ogromnu koliko i svemir.
peta grana - ova grana nosi pet plodova
prvi plod: O moja samoljubiva nagonska dušo! O moj saputniče koji si zaljubljen u ovaj svijet!
Znaj! Ljubav je razlog postojanja ovog svemira, kao i spona među njegovim dijelovima; ona je svjetlo i život svemira.
Budući da je čovjek najsadržajniji plod ovog svemira, onda je u njegovo srce, a koje je jezgro tog ploda, usađena ljubav sposobna da prevlada cijelim svemirom. Stoga je jedne takve beskrajne ljubavi dostojan samo nosilac beskrajnog savršenstva.
Pa, o dušo moja, druže moj!
Slavljeni Allah u ljudsku prirodu položio je dva ustrojstva, a kako bi bila sredstva za osjećaj straha i ljubavi. Ta ljubav i strah bit će usmjereni ili prema stvorenju ili prema Stvoritelju. Zna se da je strah od stvorenja jedna muka i nevolja, a i ljubav prema njemu također je jedna gorka patnja. Jer, ti čovječe, strahuješ od nekog ko za tebe nema milosti niti ima sluha za tvoje zapomaganje tražeći milost. Dakle, tvoje strahovanje u takvom stanju jedno je bolno iskušenje.
Pogledaj na živa bića koja se ukazuju na pučini ovog tekućeg svemira i među ovim prolaznim stvarima. Vidjet ćeš to da na svakom živom biću stoji mnoštvo pečata koje je postavio Živi i Sveopstojni. Pogledaj na jedan od tih pečata.
To živo biće, recimo čovjek, predstavlja minijaturu svemira, plod sa stabla stvaranja, jezgro cijelog svijeta, jer sadrži uzorke većine ovosvjetskih vrsta. Izgleda kao da je to biće jedna kapljica iscijeđena iz cjelokupnog svemira i ekstrakt izvučen po preciznim znanstvenim mjerilima. Stoga je za stvaranje tog živog bića, za njegovo uzgajanje i zbrinjavanje nužno to da njegov stvaralac u svojem zahvatu drži te da na raspolaganju ima cijeli svemir.
Poslušaj sljedeći imaginarni doživljaj u kojem je opredmećena stvarnost dunjalučkog života. Ovaj ilustrativni doživljaj doživio je Stari Said, te ga je on preobrazio u Novog Saida:
Vidim, ja sam putnik. Putujem, odnosno poslan sam na daleko putovanje. Moj gazda namijenio mi je šezdeset zlatnika, od kojih mi je svaki dan davao pomalo. Ja sam, tako trošeći, stigao do jednog hana u kojem je bila igraonica sa svim zabavnim igrama. U jednoj noći za kockarskim stolom, na raznorazne igre i zabave, potroših deset zlatnika, rasipajući se u nastojanju da izazovem divljenje i da budem popularan. Osvanuo sam praznih ruku, ništa nisam stekao niti sam nabavio bilo šta od onog što ću ustrebati na svojem odredištu.
Čovjek u ovom svemiru sličan je nejakom, nježnom i krhkom djetetu koje, u svojoj slabosti, nosi ogromnu snagu i u svojoj nemoći ogromnu moć. Jer njemu su, jačinom te slabosti i snagom nemoći, potčinjena i podređena sva bića. A ukoliko čovjek shvati svoju slabost i čini dovu riječju, stanjem i djelima, i ukoliko uvidi svoju nemoć, te se obrati svojem Gospodaru i zatraži pomoć, iskazat će zahvalnost i pohvalu na tom privilegiranom položaju, a ujedno će biti pospješen u postizanju svojeg htijenja, njegovi ciljevi će mu se pokoriti i težnje ostvariti u tolikoj mjeri da on svojom ličnom moći ne može postići niti stoti dio svega toga. Samo što čovjek ponekad ono što postigne kroz dovu svojeg stanja pogrešno pripisuje svojoj ličnoj moći.