NA BOSFORU MU SE STEGLO U GRLU

Bediuzzaman je stalno živio u čežnji, u tuđini, Ili je, pak, cijelu zemlju prisvojio za svoj zavičaj.

Nakon dugo vremena došao je u Istanbul. Želio je da još jednom vidi stara mjesta i utoli čežnju.

I Sarijer je bio mjesto kojeg se uželio. Otišao je, vidio i probudio osjećanja... Vraćao se gradskim prijevozom. Istanbulski Bosfor velikodušno je prostirao svu svoju ljepotu. Kroz prozor autobusa baš kao da je fotografisao dušu te veličanstvene ljepote.

Dubokim izrazom “priređivao je zadovoljstvo svome razmiš-ljanju.” Međutim, šta se desilo? Bediuzzamanove oči i duša, kojima je takav grijeh bio stran, odjednom su počeli plakati. Zbog toga što su na obali Bosfora muškarac i žena, čvrsto zagrljeni, nepristojno koračali... Taj prizor bacio je i zasjenio svu ljepotu Bosfora. Više ga nikakva prirodna ljepota nije mogla utješiti, nije mogao zaustaviti suze.

Plakao je i plakao sve do posljednje stanice...

Zaboravio je svoju tuđinu i čežnju, brinuo se za tuđi grijeh... TOLIKI STEPEN SAOSJEĆANJA

Hajdar Ozarslan bolovao je epilepsiju. Doveli su ga iz njegovog zavičaja Kadinhanija u Denizli kod Učitelja i zatražili da mu on napiše neku hamajliju. Bediuzzaman im je rekao: “Mi ne pravimo hamajlije i slične stvari, ali ja ću ti učiniti dovu, a ti na nju kaži amin! Možda će ti Allah dati ozdravljenje...”

Zatim je podigao ruke i učinio sljedeću dovu: “Gospodaru! Ovaj Tvoj rob je slab, ne može izdržati. Njegovu bolest daj meni, a njemu daj ozdravljenje!”

Nakon ove dove, Hajdar Ozarslan više nikada nije imao napad epilepsije; u potpunosti je ozdravio.

SVAKI ZULUM GA JE RASPLAKIVAO

Jedne večeri Bediuzzaman je bio veoma uznemiren. U teškoj patnji se previjao i bolno plakao i plakao... Učenike koji su mu preko dana dolazili u posjetu pitao je za dunjalučke vijesti. Tek tada je shvatio razlog ovog dubokog bola koji mu je pogodio dušu. Rekli su mu: “Sinoć je u Egiptu, po naredbi predsjednika Nasira, obješeno pet pripadnika Muslimanske braće...”

Brige i muke koje su pogađale islam i muslimane najviše su nanosile bola njegovoj osjetljivoj duši. Kojem god muslimanu se od strane bilo koga nanese zulum, najprije bi njegova unutrina osjetila tegobu.

Govorio je: “Udarci koji su upućeni Islamskom svijetu osjećam da se spuštaju najprije na moje srce!”

“NE ŽELIM LOŠU VIJEST”

Krajem 50-ih godina u Istanbulu rastu aktivnosti na polju štampanja. Čak i u teškim okolnostima Bediuzzamanova djela štampaju se novim pismom.

Međutim, među učenicima koji su se bavili poslom štampanja postojala je neznatna razlika u shvatanju. S jedne strane, riječ je o pokušajima da se iziđe ususret velikoj potražnji za djelima, a s druge strane, o nemogućnosti obezbjeđivanja potrebnog novca na vrijeme.

Mehmet Emin Birindži prenosi: “Brat, zadužen za novac, vodio je veoma precizan račun i zato je kasnio novac za štampariju. Mnogo smo se trudili da promijenimo ovo stanje, ali nismo imali uspjeha. Precizna ćud tog našeg brata nije se promijenila. A to je, pak, kočilo proces štampanja. Ostala braća su me poslala Učitelju da ga izvjestim o ovom stanju i tako obezbijedim iznalaženje rješenja.”

Mehmed Emin Birindži odlazi u Emirdag. Ulazi kod njega, selami ga, ljubi mu ruku i sjeda. Malo kasnije, kada je htio otvoriti temu, Učitelj mu kaže: “Ne želim čuti lošu vijest.” Zato što je ono što je htio reći bilo pitanje nesporazuma, on ušuti. Malo kasnije ponovo želi iznijeti problematično pitanje zbog kojeg je došao. Međutim, Bediuzzaman ga odmah prekida uz riječi da ne želi čuti ništa loše. Kada i prilikom trećeg pokušaja dobi isti odgovor, Mehmed Emin Birindži vrati se nazad bez objašnjenja.

NEKA SE LJUBAV ne poremeti

Bediuzzaman ne želi konflikt, nesporazum, svađu i ogovaranje. Ružnoću koju ni sam nije radio, nije želio vidjeti ni kod svojih učenika. Ionako su postojali ljudi zaduženi da ih međusobno posvade. Posebno u zatvorskom životu duše postaju osjetljive. Da bi se uzdrmala njihova čvrstina pribjegavalo se svim pokušajima i među njih su se ubacivali smutljivci. Bez ikakvog razloga produžavan je sudski proces ne bi li se uzdrmali, ne bi li odustali od svojih principa.

Naspram ovog stanja Bediuzzaman se ovako obraća svojim učenicima: “Čuvajte se! Nemojte da se poremete dosadašnje međusobno požrtvovano bratstvo i iskrena ljubav! Čak i da je koliko zrno, uz zlovolju koja dolazi iz brige i drugih stvari, u situaciji kada naš hizmet Kur’anu i imanu zahtijeva da žrtvujemo dušu, iskreni požrtvovani insani se ne ljute jedni na druge, već, uz krajnju umjerenost i skromnost, grešku pripisuju sebi i trude se da povećaju ljubav i iskrenost. U suprotnom, preuveličavanjem se može nanijeti nepopravljiva šteta. Prepuštam ovo vašoj oštroumnosti, pa ću skratiti.”

“OPTUŽBE I PRIJEKORE PREPUSTITE MENI”

Čovjek koji je plakao zbog grijeha drugih sve međusobne prepirke njegovih učenika, optužbe, prijekore i loše riječi primao je na sebe. Samo da se oni pomire, kaže da će žrtvovati i svoj ugled: “Neka se jedni na druge ne ljute zbog ružnih riječi koje izlaze iz usta njihovih prijatelja uslijed brige i duhovne tjeskobe, ili zbog nefsa i šejtanskih spletki ili zbog nerazumijevanja, i neka ne kažu: ’Dirnuto mi je u dostojanstvo.’ Te ružne riječi ja uzimam na sebe. Neka ne dodiruju vaše nerve. I da imam hiljadu dostojanstava, žrtvovao bih ih za ljubav i iskrenost među mojom braćom.”

Ovo je njegov savjet naspram brige i beznađa:

“Tješiti i usrećiti nekoga znači pojačati duhovnu snagu... Poput požrtvovanog istinskog brata stavljati lijek za međusobne brige i potpunim milosrđem milovati brižno srce. Istinsko i ahiretsko bratstvo među vama ne podnosi vrijeđanje i pristrasnost.

Kada sam vam ja povjerovao svom svojom snagom, znate da sam zbog vas, možda spreman radosno žrtvovati ne samo svoj mir, dostojanstvo i čast, već i svoju dušu. Sigurno to i vidite.

Štaviše, zaklinjem se da su mi osam dana uzastopce plakali i duša i pamet zbog bola koji sam osjetio u srcu uslijed svađe dvojice važnih učenika Nura radi beznačajne sitnice i zbog nanošenja međusobne tuge umjesto podrške: ’Teško meni! Teško meni! O, Milostivi, pomozi! Sačuvaj nas! Spasi nas od zla džin i ins šejtana! Potpunom predanošću, ljubavlju i bratstvom napuni srca moje braće!”’ pogledati

SUDIJA GOSPOĐA HESNA

Gospođa Hesna bila je član porotnog suda u Denizliju. Suđenje je dugo trajalo, bilo je pod jakim pritiskom i nikako da se privede kraju. Sud se našao zatočen između pravde i pritiska. Uprkos tome, gospođa Hesna iskoristila je svoje pravo, nije se odvajala od pravde i oslobodila je Bediuzzamana, kao i njegove učenike.

Gospođi Hesni Bediuzzaman je poslao svoga učenika Alija Ihsana Tolua, kome je rekao slijedeće: “Hesna-hanuma je moj duhovni evlad. Ponesi joj selam od mene i kaži joj da za nju činim dove.”

Kod četvrtog insistiranja Ali Ihsan Tola je pristao i pošao je u Denizli da se vidi sa gospođom Hesnom. Kada se sreo sa njom, rekao je: “Prenosim selam od učitelja Bediuzzamana.”

Gospođa Hesna bila je u haljini koja je u to vrijeme smatrana otvorenom. Najprije se zbunila, zatim obradovala i oduševila. Veoma su je ganule Učuteljeve riječi “duhovni evlad”. Zbog manjkavosti u oblačenju i ibadetu rastužila se i rekla: “Kamo sreće da me je otac dao nekom čobanu u planini, a da me nije školovao...”

Ali Ihsan Tola ju je utješio na slijedeći način: “Da nisi učila i postala sudija, ne bi mogla osloboditi Učitelja i njegove učenike. Samim time ne bi privukla njegovu pažnju i ne bi zadobila njegovu dovu.”

VLASNIK KUĆE ALKOHOLIČAR

Bediuzzaman se spasio zatvora u Denizliju, međutim, nije se izbavio od patnje i kazne. Ovog puta zatraženo je da stanuje u afjonskom srezu Emirdagu.

Posredstvom policije Bediuzzamanu će biti iznajmljena jedna kuća, ali, da bi bio praćen bez problema, ta kuća je, po svaku cijenu, morala biti prekoputa policijske stanice. Pronađena je takva kuća, međutim, njen vlasnik je bio alkoholičar. Rekoše mu da žele iznajmiti kuću za Hodža-efendiju. On upita: “Dobro, ali ja sam neko ko stalno pije. Kako se mogu uklopiti hodža i pijanica? A da li on želi iznajmiti moju kuću?”

Ovaj stav bio je od ljepote anadolskog insana. Shvatio je svoju grešku i mislio je da u takvom stanju ne može biti sagovornik Hodža-efendiji.

Obavijestiše Bediuzzamana o ovome, a on reče: “Dobro, braćo moja, neka bude pijanica! Iznajmite mi tu kuću!”

Jer, Bediuzzaman nije bio protiv pijanice već protiv njegovog pijanstva, a pijanici, pak, imao je samo samilost pružiti.

Bediuzzaman je bio čovjek koji se najlakše selio na svijetu. Zaista je cijelu svoju imovinu lično mogao nositi.

Najzad, preselio se. Domaćin ga je čekao na kapiji. Reče mu: “Rekao si da piješ?” Čovjek se postidje, ali priznade: “Da, hodža, mnogo pijem.”

Čovjek koji je sebe smatrao odgovornim za svaki grijeh otvori ruke i nakon kratke dove pomilova tri puta jadnika po leđima. “Spasit ćeš se, inšallah!” reče.

Čovjek do sabahskog ezana ne mogade oči zatvoriti. U duši se rasplamtjelo osjećanje kajanja koje do tog trena nikada nije bio osjetio...

Ustao je i sa tim žarom pokucao na Bediuzzamanovu kapiju.

Slast tog sabahskog namaza neće moći zaboraviti cijelog života.

MOJ ŠEFIK NE PIJE

Šefik iz Milasa ubio je jednog čovjeka i poslat je u afjonski zatvor na izdržavanje kazne. Bio je sretan čovjek, jer je iz zatvora, koga svako smatra zlom, izišlo dobro. Na tome mjestu, u pravom smislu riječi, pogodila ga je iznenadna sreća.

Uistinu, u zatvoru se upoznao sa Bediuzzamanom i na taj način u mjestu u koje je ušao kao ubica, upoznavanjem Bediuzzamana, postao je jedan osjećajni vjernik koji je obavljao namaz. Nakon odsluženja kazne vratio se u rodni Milas.

Međutim, nije se vratio jedino Milasu, već se, pod utjecajem okruženja, vratio i piću.

Kada je Mustafa Ertugrul iz sela Ćomlekći pored Bodruma išao za Ispartu da posjeti Bediuzzamana, svratio je u Milas i preuzeo selame od dvojice iskrenih učenika.

Mustafa Ertugrul stigao je u Ispartu i posjetio Učitelja. Tom prilikom prenio mu je i selame Halila Ibrahima i Indži Mehmeda iz Milasa. Naravno, o Šefiku, čije je posljednje stanje dobro znao, nije rekao ništa.

Međutim, muršid svoga prijašnjeg učenika ne pušta, jer je njegova osnovna metoda bila saosjećanje, merhamet.

Bediuzzaman, koji je primjer milosrđa upita: “Kako je moj Šefik, šta radi, u kakvom je stanju?”

Ovo je bilo pitanje čiji je odgovor veoma težak, jer Bediuzzaman nije želio čuti negativne vijesti. Nažalost, ovo je bio loš odgovor. Gospodin Šefik ne druguje sa hizmetom kojeg Bediuzzaman toliko voli, već druguje sa alkoholom.

Učitelj baš kao da se pobuni protiv ovog lošeg odgovora: “Moj Šefik ne pije!

Uz selam od mene, kažite mu ovo: Moj Šefik ne pije!”

Učiteljeva poruka stigla je u Milas, ali je nju bilo teško prenijeti Šefiku. No, Hakkov hatar bio je iznad svakog drugog hakka. Rahmetli Mustafa Ertugrul ne zaboravlja ovaj hatar i prenosi emanet.

Kada je već Učitelj rekao da mu se prenese, onda ima neke mudrosti, moralo se prenijeti. Razmišljajući da se glasniku ne čini zlo, prenio je sagovorniku selam i govor.

Učiteljev selam i poruka “Moj Šefik ne pije” odjednom su ga trgnule. Dvije rečenice u jednom trenu su ga uzdigle sa tla u nebesa. Plačnim očima je gledao i na tren razmislio. Pred očima mu dolazi lijepi insan čija ga je samilost jednom obavila...

Rekao je: “Istinu je rekao moj Učitelj. Veoma je ispravno rekao! Da, njegov Šefik ne pije! Ako on kaže da ne pije, nakon ovoga Šefik više neće piti!”

Nakon tog sahata Šefik-bej još jednom i istinski postaje Učite-ljev Šefik i svojim ustima više ne prinese alkohol.

ZMIJA

Ali Osman prenosi od Učiteljevog učenika Siddika Sulejman-efendije: “U stanju sjedinjenosti sa prirodom, Učitelj je na jednom brdu Barle klanjao namaz i učio dovu. U tom trenutku prema njemu je išla zmija dužine oko pola metra. Bediuzzaman joj je bio okrenut leđima, ali, učenici koji su se nalazili iza njega, primijetiše je i poskakaše. Međutim, Zubejir Gunduzalp, sjedeći bliže Učitelju, spriječi ih da reaguju i rukom im pokaza da je ne diraju.

Zmija je prišla i glavom dotakla Bediuzzamanovo džubbe. Siddik Sulejman se veoma uznemirio, ali, opet nije bilo dozvoljeno da se reagira.

Nakon što malo sačeka, zmija još jednom glavom dotače Učiteljevo džubbe. Bediuzzaman i dalje nije prekidao dovu. Kada najzad osjeti i treći zmijin dodir, on joj se okrenu i reče: “Zar ne možeš malo osaburiti?”

Uzbuđenje učenika koji su promatrali ovo dostiglo je vrhunac. Bediuzzaman još malo nastavi sa dovom pa reče: “Zubejire, podigni!”

Zubejir Gunduzalp odmah priđe i podiže sedžadu, a zmija se zavuče u rupu koja se tu nalazila.

Očigledno je Bediuzzamanova sedžada bila prostrta preko zmijine rupe...”

TRUD

Bediuzzaman je lično želio trčati ka svakom hizmetu koji je mogao uraditi, nije volio da svoj posao prebacuje drugima. Ime ovog osjećanja bilo je trud, odanost...

Jednog jesenjeg dana u džamiji u kojoj se nalazio pripreman je ogrev za zimu. Odmah je došao u pomoć učenicima koji su nosili drva. Zagrlio je drva naručjem. Molla Hamid nije mogao izdržati pa je rekao svome Učitelju: “Molit ću, ja nosim, Vi sjednite, nemojte se uznemiravati!”

Učitelj mu je dao jednu izuzetnu životnu lekciju: “Brate moj, gajret ne prihvata da ti radiš, a ja da sjedim... Kada bi znao koliko je revnost hajirli stvar, čak ni jedan minut svoga života ne bi proveo u besposlici!”

Kako lijepo pristaje Učitelju ovo ponašanje, čovjeku koji kaže: “Život je pokret i akcija” i koji na stajanje gleda kao na neku vrstu umiranja...

Uistinu, ovaj stav jeste savjet našeg Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, o postajanju prvakom. Tako kaže Ljepota svih ljepota, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Sejjid (prvak) jednog društva jeste onaj koji tom društvu čini hizmet.”

JA ĆU SE POPETI BESPLATNO U AVION

Bediuzzaman se nalazio u Afjonu. Zubejr Gunduzalp mu reče da Društvo turskih letača vodi u šetnju avionom sve one koji to požele. Učitelj se obradova zbog ove vijesti i reče: “Zubejre, idi i uzmi tri karte da pogledamo zemlju iz zraka!”

Zubejr Gunduzalp ode u Društvo. Cijena karte stajala je 50 lira. Krajem četrdesetih godina ova cifra predstavljala je veoma veliku vrijednost. Zastao je i razmislio. Znao je da je Učitelj ekonomičan život i nerasipanje postavio kao jedan od osnovnih principa. Najzad odluči da se vrati. Bediuzzaman ga upita: “Šta se desilo, Zubejre?” “Učitelju moj, karta košta 50 lira! Zbog toga nisam mogao uzeti, a da se ne konsultujem.” Nakon ovog odgovora, Bediuzzaman ispruži ruke naprijed, sa dlanovima okrenutim jedan prema drugom, i zamahnu pa reče: “Dobro, dobro, ja ću se provozati kada bude besplatno...”

Bediuzzaman je preselio na Ahiret 23. marta 1960. godine u Urfi, i tu je i ukopan. Međutim, nakon 111 dana, u ponoć, izvađen je iz mezara i vojnim avionom prebačen na afjonski aerodrom. Ovim se obistinila riječ izrečena prije jedanaest godina. Kročio je u avion prvi i posljednji put besplatno, i isto tako letio je po afjonskom nebu na koje se prije nije mogao uspeti zbog toga što je cijenu karte smatrao visokom.