vesvese

Kategorija: Blog
petak, 09 Januar 2015 13:00
Autor Abdullah
Klikova: 9389

Sastoji se od pet blagotvornih lijekova za pet srčanih rana
“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!“

“I reci: Gospodaru moj, Tebi se ja utječem od nagovora šejtanskih i Tebi se, Gospodaru moj, utječem od njihovog dolaska meni.” (Al-Mu’minun: 97-98)

O brate moj koji si obolio od vesvese (strepnje i uznemirenosti)! Znaš li čemu nalikuje tvoja strepnja? Ona je najsličnija nevolji: U početku je mala, a zatim, što se ti više zbog nje zabrineš, ona se još više uveća. A ukoliko je zanemariš, ona se izgubi i prođe. Dakle, ona poraste ako joj pridaješ veliku važnost, a umanji se, ako je ti smatraš malom. Ako se od nje uplašiš, ona oteža i razboli te, a ako je se ne bojiš, ona se pokunji, skrije i iščezne. Ako ne poznaješ njezinu stvarnost, ona se nastavi i ukorijeni, međutim, ako spoznaš njezinu stvarnost i ispitaš joj dubinu, ona splasne, odlazi i nestaje.

Budući da je stanje takvo, ja ću ti izmeđnu mnoštva njezinih vidova razjasniti njih pet, a koji se dešavaju često. Valjda će to, s Allahovom pomoći, biti lijek za nas obojicu. Jer, neznanje je magnet koji privlači uznemirenost, dok znanje, suprotno tome, odbija njezino zlo. Pa, ukoliko ih ne prepoznaš, one navale i dođu, a ukoliko ih prepoznaš, odmaknu se i odu.

PRVI VID – PRVA RANA

Šejtan najprije ubaci sumnju u srce. Pa, ako je srce odbije, šejtan iz sumnje pređe na ružnu riječ i na nevaljalo razmišljanje, te pred maštom oslika nešto slično pogrdi iz ružnih sjećanja i nepristojnih stanja. Takvo stanje pod navalom očaja dovodi jadno srce do jecaja, te ono zastenje: O

nesreće! O nevolje! Uznemirena osoba tako pomisli da joj je srce zgriješilo i počinilo uvredu prema njezinom Plemenitom Gospodaru, te osjeti neugodnost, pogođenost i brigu. Da bi se spasila od ovog stanja, ta osoba bježi od stvarnosti te želi uroniti u nemarnost. Lijek za ovu ranu jeste sljedeći.

Poslušaj, o ti nemoćni, uznemireni jadniče! Nemoj se uznemirivati! Jer, to što je naišlo pred ogledalom tvojeg razuma, nije niti uvreda niti ružno razmišljanje, već su to umišljanja i uobrazilje koje prolaze kroz tvoj um. A budući da zamišljanje nevjerništva samo po sebi nije nevjerništvo, onda ni zamišljanje uvrede samo po sebi nije uvreda. Među temeljnim logičkim pretpostavkama poznata je sljedeća činjenica: Zamišljanje nije donošenje suda, dok uvreda jeste sud.

Pored toga, ove neprilične riječi nisu potekle iz tvojeg srca, jer tvoje srce zažali i zaboli zbog njih. One su vjerovatno potekle iz šejtanskih uroka negdje u blizini srca. Stoga, šteta od strepnje nastaje iz pomisli na štetu, odnosno, njezina štetnost za srce jeste to što mi umislimo da je ona štetna. Jer, čovjek vjeruje za neke svoje neosnovane misli da su stvarnost, a zatim srcu pripisuje šejtanske rabote od kojih je ono nedužno. On, tako, šejtanske nagovore smatra pomislima svojeg srca, umisli štetu, te upadne u nju. A šejtan upravo ovakvo što i želi.

DRUGI VID

Kad smislovi proiziđu iz srca i kad uđu u maštu oslobođeni forme oni tamo zaodjenu likove i forme. A mašta, uvijek iz nekog razloga, kroji neku vrstu likova i likove kojima pridaje važnost ostavlja na putu. Koji god smisao da se javi, mašta će taj kroj ili navući na njega, ili okačiti o njega, ili ga njime zamazati, ili ga, pak, njime prekriti. Pa, ukoliko smislovi budu bezazleni i čisti, a ti likovi i krojevi prljavi te pogani, onda među njima nema navlačenja niti odijevanja, već samo doticaja. Otud se osoba pod strepnjom zabuni i smatra da je taj doticaj ustvari navlačenje i odijevanje, te u sebi govori: Teško meni, moje srce spalo je veoma nisko. Ova će me duševna pogan i niskost istjerati iz Allahove milosti. A šejtan ovo osjetljivo rezoniranje iskoristi na najodvratniji način. Ljekoviti mehlem za ovu duboku ranu jeste:

Poslušaj, ti jadniče! Koliko god nečist u tvojoj utrobi ne škodi tvojem namazu, već je dovoljno održavati unutarnju i tjelesnu čistoću, jednako tako doticaj s nečistim formama ništa ne škodi čistim i neporočnim smislovima. Naprimjer, nekad, dok razmišljaš o nekom Božijem znaku, javi se iznenada neka pobuda zbog bolesti ili nagon da obaviš nuždu, te izvrši pritisak na tvoju maštu. Bez sumnje tvoja mašta dat će se na iznalaženje lijeka ili na ispunjenje potrebe, ujedno krojeći prema toj potrebi niske forme. Tako i smislovi koji se jave iz tvojeg razmišljanja, nailaze usred primitivnih zamišljenih oblika. Pa, pusti ih neka prolaze, jer u tom nema niti štete niti nečistoće niti opasnosti. Jedina opasnost, ustvari, jeste u mislima baviti se njima, odnosno zamišljati da jesu štetne.

TREĆI VID

Postoje neke skrivene veze koje vladaju među stvarima, i neke niti tih veza mogu se naći čak i među stvarima od kojih takvo što i ne očekujemo. Te niti i veze ili postoje same po sebi, što znači da su stvarne, ili su, pak, rezultat mašte koja proizvodi te niti u odnosu na stvari kojima se ona bavi. U tome je tajna pojave loših stvari u mašti pri pogledu na stvari koje se odnose na nešto sveto. Naime, njihova suprotnost, koja je inače u vanjskom svijetu uzrok međusobnog udaljavanja, u slikovitosti mašte razlog je približavanja i uzajamnosti. To je dobro poznato u znanosti govorništva. Drugim riječima, jedina veza koja spaja dvije suprotnosti jeste mašta. Prizivanje stvari posredstvom te veze naziva se “podsjećanje” ili “asociranje”. Naprimjer, dok stojiš na namazu, skrušeno se obraćaš svojem Gospodaru za spas, sasvim prisebno, okrenut prema Ka’bi, neke te asocijacije odvedu na pokudne i sramne stvari koje ti ne znače ništa. Brate, ukoliko te snađu takve asocijacije, nipošto se nemoj zabrinuti niti uzrujati, već se, čim ih primijetiš, povrati u svoje normalno stanje. Nemoj misli zaokupiti govoreći: Mnogo sam pogriješio, a zatim započeti potragu za uzrokom. Već, pređi preko toga, kako te krhke trenutačne veze ne bi osnažile tvojim interesom za njih. Jer, kad god pokažeš tugu i žaljenje, tvoja pažnja još se više usmjeri na njih, pa će ta pomisao prerasti u naviku koja će se postepeno ukorijeniti i pretvoriti u zamišljenu bolest. Naprotiv, nipošto se ne plaši, nije to srčana bolest, jer ova duševna podsjećanja i proizvodi mašte uglavnom se dešavaju bez ljudskog htijenja, i obično se dešavaju kod osjetljivih osoba i kod osoba tankih živaca. A šejtan duboko zadire u te strepnje. Lijek za tu bolest jeste sljedeći.

Znaj, ne postoji odgovornost za asocijacije misli, jer one su uglavnom spontane, s obzirom na to da nema miješanja niti dodira među njima, već su se one samo približile jedna drugoj, i ništa više. Stoga, priroda tih misli ne razlijeva se s jedne na drugu, pa zato ne nanose štetu jedna drugoj. Jer, kako god pri međusobnoj blizini meleka nadahnuća i šejtana oko ljudskog srca uopće nema štete, kao što ni blizina dobrih ljudi i grešnika, odnosno njihov boravak u istom stanu ne škodi ništa, jednako tako, ukoliko se nenamjerne zle pomisli umiješaju menu čiste i neporočne misli, one ne nanose štetu ni u čemu, osim ako su s namjerom, ili ako se njima čovjek mnogo pozabavi, umišljajući da tu ima štete. A ponekad srce bude iznureno, te se misao pozabavi bilo čime što naiđe, bez ikakve svrhe. Šejtan tad iskoristi priliku i ponudi pogane misli te ih razbaca svuda okolo.

ČETVRTI VID

To je jedna vrsta strepnje potekla iz pretjerane strogosti u nastojanju da se postigne savršenstvo i ispunjenje u djelima. Što god se čovjek bude grčevitije pridržavao te strogosti, pod imenom pobožnosti i bogobojaznosti, stvar postane gora i kompliciranija. Čovjek čak ponekad gotovo zapadne u haram, dok traga za boljim i savršenijim vidom činjenja dobrih djela. Ponekad tragajući za sunnetom, izostavi ono što je stroga obaveza – vadžib. Jer, on se stalno pita: ‘’Da li mi je djelo pravilno i primljeno’’, te ga uvijek iznova započinje. Tako mu se taj čin oduži te on padne u očaj. A šejtan iskoristi ovo njegovo stanje, te ga pogađa i ranjava svojim strelicama. Za ovu ranu postoje dva lijeka.
Prvi lijek: Znaj, strepnje poput ovih dolikuju samo mu’tezilijama koji kažu to da su djela za koja su ljudi zaduženi ili sama po sebi dobra ili sama po sebi ružna s gledišta ahiretske nagrade odnosno kazne, a tek zatim šerijatski propis označi ih u smislu da su jedna dobra, a druga ružna. Drugim riječima, dobrota i ružnoća djela, po mjerilima ahiretske naknade, suštinski je prisutna u naravi stvari, a šerijatske zapovijedi ili zabrane slijede ovu podjelu i potvrđuju ih kao takve. Stoga, taj pravac razmišljanja po svojoj prirodi stalno čovjeka dovodi u poziciju da preispituje svoja djela u smislu: Da mi je znati da li je ovo moje djelo savršeno u formi kao što samo po sebi treba biti?! Što se sljedbenika ispravnog pravca tiče, a to su pripadnici ehlisunneta i džemata, oni kažu: Slavljeni i Uzvišeni Allah zapovijedi nešto, te ono bude dobro. On zabrani nešto, pa to bude ružno. Dakle, dobrota ili ružnoća djela ostvaruju se kroz Allahovu zapovijed, odnosno zabranu. Drugim riječima, dobrota i ružnoća djela određeni su s gledišta zaduženja i vezuju se uz svoje ishode na ahiretu, te nisu uvjetovani gledištima ovog svijeta. Naprimjer, ukoliko uzmeš abdest ili klanjaš, a desi se nešto što ti ne primijetiš, a što kvari abdest, odnosno namaz, tvoj abdest i namaz u tom slučaju istovremeno su i ispravni i valjani. Međutim, kod mu’tezilija, oni su u suštini ružni i pokvareni, ali su primljeni, jer ti nisi znao, a neznanje o nečemu jeste isprika.

Stoga, brate u iskušenju, držeći se pravca ehli-sunneta i džemata, tvoje djelo besprijekorno je i ispravno, jer je u saglasnosti s vanjskim smislom šerijata. Nipošto ne pokazuj strepnju u ispravnost svojeg djela, a također se nipošto ne uzoholi, jer ti ne možeš s izvjesnošću znati to da li je tvoje djelo primljeno ili, pak, nije primljeno kod Allaha.

Drugi lijek: U vjeri nema poteškoća. Četiri glavna mesheba ispravna su. Ako čovjek sazna da je pogriješio, on to ispravi traženjem oprosta koji ima veću vrijednost i težinu od ponosa koji je potekao iz divljenja prema svojim dobrim djelima. Stoga, ukoliko se onaj ko je u strepnji smatra nevaljalim u svojem djelu, i ukoliko zatraži oprost od svojeg Gospodara, takvo što bolje je za njega nego da zapadne u samodopadljivost diveći se svojem djelu. Budući da je takvo što tako, odbaci strepnju i povikni šejtanu u lice: Ovo je stanje neugodno i veoma je teško vidjeti suštinu stvari, čak je u suprotnosti s principom lahkoće u vjeri i sukobi se s pravilom: ’Vjera je lahkoća i jednostavnost’ i ’U vjeri nema teškoća’. Svakako je ovo moje djelo u saglasnosti s nekim od ispravnih islamskih pravaca mišljenja. To mi je dovoljno. Usto, ono će biti sredstvo kojim ću zatražiti utočište pred kapijom milosti svojeg Stvoritelja i Gospodara, skrušeno tražeći oprost, i kojim ću moliti da mi prihvati moja nesavršena djela. A On čuje i odaziva se.

PETI VID

To je strepnja preodjenuta u oblik sumnji u vjerskim stvarima. Onog ko je u strepnji, u zabunu često dovedu previranja u njegovoj mašti, te pomisli da su to misli potekle iz njegovog uma. Odnosno, on

umisli da su sumnje koje obuzmu njegovu maštu prihvaćene njegovim razumom, te da su to sumnje njegovog razuma, nakon čega pomisli da mu se vjerovanje poremetilo. A ponekad takav čovjek u strepnji misli to da nedoumice koje je umislio jesu sumnje koje štete njegovoj vjeri.

Također, ponekad pomisli i to da je razum već prihvatio nedoumice koje je umislio. Usto, pomisli i to da razmišljanje o stvarima iz nevjerništva jeste nevjerništvo, odnosno, to da svako ispitivanje i istraživanje, i svako misaono praćenje i nepristrano umno rasuđivanje u svrhu spoznaje uzroka zablude, jeste u suprotnosti s vjerovanjem. Pred takvim podlim šejtanskim nagovorima, zadrhti i uzruja se, govoreći: Teško meni! Moje se srce pokvarilo, i moje se vjerovanje poremetilo i propalo.

A s obzirom na to da svojom djelomičnom voljom ne može popraviti ova stanja, a koja su uglavnom nevoljna i spontana, on zapadne u duboki i ubitačni osjećaj beznađa. Lijek za ovu ranu jeste sljedeća činjenica.

Umišljanje nevjerništva nije nevjerništvo, jednako kao što ni pomišljanje na nevjerništvo nije nevjerništvo. Zamišljanje zablude nije zabluda, jednako kao što ni razmišljanje o zabludi nije zabluda. To je zbog toga što umišljanje, pomišljanje, zamišljanje i razmišljanje jesu sasvim odvojeni od prihvatanja razumom i pristanka srcem. Zapravo, umišljanje, pomišljanje, zamišljanje i razmišljanje donekle su spontane i slobodne stvari, stoga se ne obaziru na djelomičnu slobodu izbora koja je potekla iz ljudske volje, i ne podliježu vjerskim dužnostima. To, međutim, nije slučaj s prihvatanjem i pristankom, jer su oni podložni namjeri.

A budući da umišljanje, pomišljanje, zamišljanje i razmišljanje nisu niti prihvatanje niti pristanak, onda se nijedno od njih ne ubraja u sumnje i nedoumice. Međutim, ukoliko se to stanje ponavlja bez opravdanja, i ukoliko dođe do tog da se oni ukorijene, iz njih se može izroditi neka vrsta stvarne sumnje. Osim toga, onaj koji je u strepnji, svojim držanjem na suprotnoj strani u ime neutralnog umnog rasunivanja ili, pak, u ime objektivnosti, može zapasti u stanje nenamjernog držanja na negativnoj strani te se tad može odmetnuti od nužnog pridržavanja istine i zapasti u opasnost. Jer, u njegovom umu uspostavi se stanje slično tome kao da je on ovlašteni zastupnik negativne strane, odnosno šejtana ili neprijatelja. Vjerovatno najvažnija vrsta ove opasne strepnje jeste ta da onaj koji je napadnut strepnjom pobrka ono što je suštinski moguće s onim što je razumno moguće, odnosno, da ono što vidi kao suštinski moguće, umišlja svojim umom i u njega posumnja razumom. A zna se da postoji logično pravilo u znanosti o temeljima vjere koje glasi: Suštinska mogućnost ne pobija znanstvenu izvjesnost, i otud ona nema nikakve suprotnosti niti kontradikcije s nužnim i aksiomatskim pretpostavkama razuma.

U svrhu pojašnjenja ovog smisla, navodimo primjer koji kaže da je moguće to da se Crno more provali i isuši, odnosno ovakvo što realno se može desiti i suštinski je moguće. Ipak, mi s izvjesnošću donosimo sud da spomenuto more i dalje stoji na svojem mjestu, i uopće u to ne sumnjamo. Dakle, realno očekivanje i suštinska mogućnost uopće ne uzrokuju sumnje niti nedoumice, odnosno uopće ne remete našu izvjesnost.

Drugi primjer: Sasvim je moguće to da sunce danas ne zađe, kao što je moguće to da sutra ne izađe. Ipak, ova suštinska mogućnost ni po čemu ne remeti našu izvjesnost i uvjerenost, niti se oko njegovog zalaska i izlaska javlja bilo kakva sumnja. Po uzoru na gornja dva primjera, umišljaji koji se pojave zbog neke suštinske mogućnosti oko imanskih činjenica, poput zalaska dunjalučkog života i svitanja ahireta, uopće ne remete naše imansko uvjerenje i izvjesnost. Stoga, čuveno pravilo u znanosti o temeljima vjere i fikha glasi:

Mogućnost koja ne proizlazi iz dokaza ne uzima se u obzir. A, ukoliko upitaš: Kakva je svrha i mudrost u iskušavanju vjernika ovim strepnjama koje unose nemir u dušu i nanose bol srcu?, dobit ćeš sljedeći odgovor. Ukoliko ostavimo prekomjernost postrani, i uz uvjet da ona ne prevlada, vidjet ćemo to da strepnje stimuliraju budnost, pozivaju na istraživanje, odnosno one su sredstvo za dosezanje nečeg novog, jer istjeruju nezainteresiranost te odbijaju neozbiljnost. Zbog svega toga, Hakimi-Mutlak strepnje je učinio jednom vrstom biča kojim nas motivira, i dao ga je u ruke šejtanu, a kako bi on njime poticao čovjeka na mudrost u ovom svijetu iskušenja i na poprištu nadmetanja. A ukoliko nas pretjerano zaboli, samo pobjegnimo Mudrom i Sveznajućem, zapomažući:

Utječem se Allahu od šejtana prokletog.

"Riječi"-Bediuzzaman Said Nursi