Ejjub, a.s.

Kategorija: Blog
petak, 26 Januar 2018 12:55
Autor Abdullah
Klikova: 1923

Drugi odsjaj

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

“I Ejjuba, kad je Gospodaru svom zavapio: ‘Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih Najmilostiviji!'” (El-Enbija’: 83)

Ovo nježno obraćanje za spas, kojim je zavapio prvak strpljivih, hazreti Ejjub, a.s., oprobano je i posjeduje djelotvoran učinak. Zato trebamo dohvatiti svjetlost iz ovog ajeti-kerima i u našem tihom obraćanju za spas reći:

“Gospodaru moj, mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih Najmilostiviji!”

A čuvenu pripovijest Ejjuba, a.s., možemo sažeti kako slijedi:

I pored toga što je dugo vremena sav u ranama i čirevima podnosio patnju teške i mukotrpne bolesti, razmišljajući o nagradi od Velikog i Moćnog, izdržavao je u savršenom saburu. Ali, kad su mu crvi koji su se kotili iz njegovih rana nagrizli srce i jezik, koji su mjesto spominjanja Allaha i stjecište Njegove spoznaje, skrušeno se obratio svom Gospodaru blagim vapajem: “Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih Najmilostiviji”, iz bojazni da mu to ne poremeti ibadet, a ne radi olakšanja svog stanja.

Allah se, Veliki i Moćni, odazvao tom čistom i nepomućenom tihom obraćanju za spas na jedan nadnaravan i neuobičajen način, te je od njega otklonio nevolju, obavio je njegovo potpuno izlječenje i obasuo ga je Svojom sveobuhvatnom milošću.

U ovom odsjaju postoji pet tačaka.

PRVA TAČKA:

Naspram tih vanjskih bolnih rana koje su snašle hazreti Ejjuba, a.s., u nama nalaze se unutarnje bolesti, duhovna i srčana oboljenja. Pa ukoliko bismo obrnuli našu vanjštinu u unutarnjost i ukoliko bismo izvratili našu unutarnjost u vanjštinu, izgledali bismo mnogo bolesniji i u mnogo gorim ranama nego što je to bio hazreti Ejjub, a.s. Jer, svaki grijeh koji počinimo i sve sumnje koje se uvuku u naše glave usijecaju duboke rane u naše srce i otvaraju rane u našim dušama.

Rane hazreti Ejjuba, a.s., bile su opasnost i prijetnja za njegov kratki dunjalučki život, dok su naše duhovne rane opasnost i prijetnja za naš vječiti ahiretski život. Mi smo, dakle, mnogostruko više u potrebi od njega samog za onim časnim ejjubovskim vapajem za spas.

Kao što su crvi koji su se izrodili iz njegovih, a.s., rana napali njegovo srce i jezik, šejtanski nagovori i sumnje – da nas Allah zaštiti od njih – što se kote iz naših rana prouzročenih grijesima i zlodjelima, napadaju dubinu srca koja je boravište imana, te u njemu ugrožavaju iman, a stigli su i do jezika koji je tumač imana, te mu nagrizaju slast i duhovni užitak zikra, i neće prestati odbijati ga mržnjom od zikra sve dok ga u potpunosti ne ušutkaju.

Zaista, grijeh prodire u srce i pruža svoje korijenje u njegovu dubinu, ostavljajući crnu tačku po tačku, sve dok ga potpuno ne zacrni i ne uspije iz njega istjerati svjetlo imana.

U svakom grijehu postoji put koji vodi u nevjerništvo, pa ukoliko taj grijeh odmah ne bi bio izbrisan pokajanjem i traženjem oprosta, pretvorio bi se ne u duhovnog crva, već u malu duhovnu zmiju koja izjeda srce.

Prvi primjer: kad se čovjek koji tajno počini sramotni grijeh suviše posrami i zastidi, i kad se pribojava da drugi ne saznaju za to, postane mu nesnošljivo postojanje meleka i duhovnih bića, te ih i najbesmislenijim povodom nastoji poreći.

Drugi primjer: ukoliko se čovjek koji počini veliki grijeh koji dovodi do kažnjavanja u Džehennemu od tog ne zaštiti pokajanjem i traženjem oprosta, čim čuje upozorenje o Džehennemu i njegovim strahotama, iz dubina poželi da Džehennem ne postoji, pa mu je dovoljan i najmanji povod i besmislena sumnja da se kod njega pojavi drskost poricanja Džehennema.

Još jedan primjer: Čovjeku koji ne izvršava stroge obaveze i koji svoju dužnost robovanja ne obavlja – a koji, s druge strane, pati zbog sitnog ukora svog starješine radi neznatnog odlaganja obaveze – lijenost i tromost u izvršenju farzova, uprkos stalno ponavljanim zapovijedima izdanim od strane Velikog Allaha, u duši će uzrokovati veliku tjeskobu i navući će neprozirnu tminu. Ta će ga tjeskoba navesti da poželi i da govori u smislu: “Eh, kamo sreće da nije tog ibadeta!” Iz takve želje probudit će se želja za poricanjem, a koja sadrži duhovnu mržnju prema Allahu! Pa ukoliko bi se u srcu javila i neka isprazna sumnja u vezi s Njegovim, Slavljen neka je On, postojanjem, on će joj biti naklonjen kao da je ona nepobitni dokaz; pred njim tad se širom otvore ogromna vrata propasti i očigledne katastrofe.

Ali, taj nesretnik ne uviđa to da je sebe – tim svojim poricanjem – učinio metom duševne tjeskobe na milione puta strahovitije i užasnije od one sitne tjeskobe koju bi osjetio zbog lijenosti obavljajući ibadet, pa se ponaša kao neko ko bježi od uboda komarca pristajući na ujed zmije!

U svjetlu ova tri primjera treba razumjeti smisao ajeti-kerima:

“Ono što su radili prekrilo je srca njihova.” (El-Mutaffifin: 14)

DRUGA TAČKA

Kao što je pojašnjeno u Riječi dvadeset šestoj, a koja obrađuje Božije određenje, čovjek se s tri gledišta nema pravo žaliti na nevolje i bolesti.

Prvo gledište: Allah, Slavljen je On i Uzvišen, odjeću postojanja u koju je odjenuo ljudsko biće učinio je dokazom Svog originalnog stvaralaštva. Čovjeka je stvorio kao “model” na kojem tu odjeću postojanja siječe, prekraja, podrezuje i mijenja, tim postupanjem iznoseći na vidjelo razne manifestacije Svojih Lijepih Imena. Pa kako god Lijepo Ime Iscjelitelj/Šafi traži bolest, isto tako i ime Opskrbitelj /Rezzak iziskuje glad. Tako je, jer: “Posjednik vlasti svojim vlasništvom postupa kako hoće.”

Drugo gledište: Život se bolestima i nesrećama pročišćava i bistri, i kroz njih pronalazi savršenstvo, snagu, uzvisuje se, urađa plodovima i rezultatima, upotpunjuje se te doseže željeni cilj, izvršavajući tako svoju životnu funkciju, a jednoličan život koji prolazi monotono i koji protječe na dušeku komocije bliži je nepostojanju koje je istinsko zlo, umjesto postojanju koje je istinsko dobro, na način da čak vodi i u nepostojanje.

Treće gledište: Ova dunjalučka kuća poljana je ispita i kušnje, mjesto rada i pobožnosti, a ne mjesto uživanja niti mjesto gdje se prima naknada i stječe nagrada.

Dakle, s obzirom na to da je dunjaluk mjesto rada i ibadeta, bolesti i nesreće, pod uvjetom da nisu štetne za vjeru, i uz uvjet strpljenja u njima, jesu veoma podesne za djelovanje i ibadet, jer im daju poticaj i snagu. I nije dozvoljeno žaliti se na te bolesti i nesreće, a koje svaki sahat života koji je njima pogođen pretvaraju u cijeli dan ibadeta, već treba biti zahvalan Allahu na njima.

Tačno, jer ibadet se dijeli na aktivni i pasivni ibadet.

Prvi vid ibadeta poznat je svakom, dok drugi vid jesu nevolje, štete i bolesti koje onom ko je njima pogođen daju svijest o njegovoj nemoći i slabosti, te on traži zaklon kod svog Milostivog Gospodara, okreće se Njemu, moli i traži zaštitu od Njega, obavljajući tako iskreni ibadet. Ovaj ibadet čist je i nepomućen; u njemu nema pretvaranja. Pa ukoliko onaj ko je pogođen time osaburi, strpi se, razmišlja o zasluzi i lijepoj nagradi kod Allaha za tu svoju nevolju i iskazuje Mu zahvalnost, tad se svaki sahat njegovog življenja preobrazi kao da je cijeli dan činio ibadet, te njegov veoma kratki život postane veoma dugačak. Štaviše, kod nekih i svaka minuta bude kao cijeli dan ibadeta.

Jednom sam se bio mnogo zabrinuo zbog opasne bolesti koja je zadesila jednog našeg ahiretskog brata, Hafiza Ahmeda Muhadžira, pa mi se u srcu ukazalo sljedeće:

“Čestitaj mu i obraduj ga, jer svaka minuta njegove bolesti prolazi kao da je jedan dan ibadeta.” Uistinu, on je u potpunoj strpljivost zahvaljivao svom Milostivom Gospodaru.

TREĆA TAČKA

Kako smo iznijeli u ranijim Riječima, ukoliko svaki čovjek razmišlja o svom proteklom životu, na srcu i na jeziku pojavit će mu se “O žalosti” ili “Allahu hvala”, odnosno, ili će biti žalostan i okaharen, ili će svom Gospodaru iskazivati hvalu i zahvalnost.

Onom ko jezikom procijedi tugu i žalost razlog su duhovne patnje potekle iz prestanka ranijih užitaka i odvajanja od njih, jer prestanak užitka je patnja. Ponekad jedno prolazno zadovoljstvo iza sebe ostavi trajne i beskrajne patnje, a samo razmišljanje o njima iz njih iscjeđuje patnje i iskapava žalost i tugu.

Dok, s druge strane, jedan trajni duhovni užitak potekao iz prestanka kratkotrajnih patnji koje čovjek provede u svom prolaznom životu čovjekov jezik navodi na to da neprestano iskazuje zahvalnost i pohvalu Uzvišenom Allahu. Ovo je jedno prirodno stanje koje osjeća svako ljudsko biće. Pa ukoliko onaj ko je pogođen – uza sve ovo – porazmisli o lijepim zaslugama i divnim nagradama na ahiretu, i ukoliko pomno razmisli o pretvaranju svog kratkog života kroz nevolje u dugi život, ne samo da će se on strpiti u nevoljama koje su ga zadesile već će se uspeti do nivoa zahvalnosti Allahu i zadovoljstva Njegovim određenjem, osjećajući potrebu da izgovara:

“Allahu hvala u svakom stanju, osim nevjerništva i zablude.”

Poznata je izreka: “Dugo li je vrijeme nesreća.” To je tačno, ali ne u smislu uobičajenog shvatanja kod ljudi, jer oni smatraju da je ono dugačko zbog teškoća i muka, već je dugačko u smislu dugog života sudeći po ogromnim životnim rezultatima kojima on urađa.

ČETVRTA TAČKA

U Prvom položaju Riječi dvadeset prve izložili smo to da je čovjeku, ukoliko ne rasipa svoju snagu strpljivosti koju mu je podario Stvoritelj, Slavljen je On, i ukoliko je ne razbacuje na umišljaje i fobije, ta snaga dovoljna da izdrži u svakoj nevolji i nesreći. Međutim, njegova obuzetost umišljajima i savladanost nemarnošću te opsjednutost prolaznim životom kao da je vječan dovodi do razbijanja snage njegove strpljivosti i do razgranavanja patnji zbog prošlosti i strahova od budućnosti. Strpljivost koju mu je Allah usadio tad više ne bude dovoljna da podnese teškoće, pa se počne rasipati jadikovanjem i kao da se ljudima žali na Allaha, pokazujući tako netrpeljivost i istrošenost što nalikuje ludilu.

A, ustvari, čovjek uopće nema ni pravo na tu žalbu, zato što kad je u pitanju svaki njegov dan prošlosti – ukoliko je protekao u teškoći – njegova su težina i neizdržljivost već nestale, ostavivši iza sebe odušak; prestali su i njegov zamor i mučnina, i ostavili su užitak; otišli su i njegova tjeskoba i nesnošljivost, a zadržao se dobitak. Zato nije dozvoljeno žaliti se na njega, već se mora iskazati zahvalnost Uzvišenom Allahu na njemu, željno i gorljivo. Jer, prolazni život čovjekov koji je već protekao, zbog nevolje koju u njemu izdržava pretvorit će se u sretan, dugotrajan i neprolazan život. Glupost je, onda, to da čovjek dobar dio svoje strpljivosti rastjera i uzaludno potroši na umišljaje i na razmišljanje o nevoljama koje su prošle i o patnjama koje su nestale.

A što se dana koji tek dolaze tiče, budući da još nisu ni nastupili, nerazumno je o njima razmišljati sad i biti uznemiren onim što bi moglo zadesiti čovjeka u njima od bolesti i nevolje. Kako god je glupost da se čovjek danas pretjerano najeda hljeba i napija vode iz bojazni da bi ga glad i žeđ mogli zadesiti sutra ili prekosutra, također je patiti i uzrujavati se sad zbog nečeg što bi čovjeku moglo nanijeti nevolju u budućnosti, od bolesti i teškoća, i što je sad nepostojeće, te ispoljavati neopravdanu i nepotrebnu ojađenost time, glupost i maloumnost do te mjere da onom ko to čini uskraćuje milost i sažaljenje prema sebi. Pored toga, to je nasilje prema samom sebi.

Ukratko, kako god zahvalnost uvećava blagodati, jadanje na nevolju uvećava tegobe i odriče samilost i sažaljenje onom ko se žali.

Jedan dobar čovjek iz Erzuruma u prvoj godini Prvog svjetskog rata bio je iskušan teškom bolešću. Otišao sam da ga obiđem, a on mi se požalio i izjadao:

“Već stotinu dana nisam ni oka sklopio.”

Zaboljelo me to njegovo bolno jadanje, međutim, dosjetih se i odmah mu rekoh:

“Brate moj, tih proteklih mukotrpnih stotinu dana, budući da su nestali i prošli, tebi su sad poput stotinu dana radosti i veselja. Nemoj, onda, razmišljati o njima niti se žaliti na njih, već na njih gledaj iz ugla njihovog odlaska i nestanka, i budi zahvalan svom Gospodaru na tom! A što se budućih dana tiče, oni još nisu stigli. Pouzdaj se, onda, u milost svog Milostivog i Samilosnog Gospodara, i budi smiren njome! Ne plači prije nego što si išiban, i nemoj biti prestrašen ni od čega; nemoj nepostojanju davati boju postojanja! Svoje razmišljanje uloži o ovaj sadašnji čas, jer ti je snaga strpljivosti koju posjeduješ dovoljna da se održiš ovog časa!

Ne budi poput onog bezumnog vojnog zapovjednika koji je rasuo svoje snage iz centra udesno i ulijevo, u vrijeme kad se lijevo neprijateljsko krilo priključilo desnom krilu njegove vojske i došlo kao pojačanje, a desno neprijateljsko krilo uopće nije bilo pripravno za okršaj, pa čim je neprijatelj saznao za to, svoje neznatne snage ustremio je na centar i potukao mu je vojsku!

Pa brate moj! Nemoj biti kao on, već skupi svu svoju snagu i usmjeri se samo na ovaj čas, i budi u iščekivanju Allahove nepregledne milosti! Razmisli o ahiretskoj nagradi i razmotri to da će bolesti tvoj prolazni i kratki život pretvoriti u dugi i vječni život! Iskaži svoju obilnu i radosnu zahvalnost Visokom i Moćnom Allahu, umjesto svog gorkog jadanja.”

Ta se mubarek-osoba oraspoloži ovim riječima i radost ga obuze, te poče govoriti: “Allahu hvala, moja patnja sasvim se umanjila.”

PETA TAČKA

Sastoji se od tri teme.

Prva tema

Uistinu je velika i zbilja je štetna ona nevolja koja naruši vjeru. Mora se, onda, zatražiti utočište kod Allaha, Slavljen je On, poniziti se pred Njim i skrušeno Mu se obraćati, bez prestanka. A što se nevolja koje se ne dotiču vjere tiče, one, ustvari, i nisu nesreće, jer dio njih upozorenje su od Milostivog, kao što čoban upozorava svoje ovce kad skrenu s livade, te na njih baci kamen. Ovce, naravno, osjete da ih njihov čoban opominje tim kamenom i upozorava na neku štetnost i opasnost, te se vrate na svoju livadu zadovoljne i smirene. Isto su tako i pojavne nesreće Božije upozorenje i milostivi znakovi za osvješćenje.

Drugi dio nevolja jesu naknada i iskupljenje za počinjene grijehe.

Još jedan dio nevolja ukazi su Božije naklonosti, radi smirenja srca i unošenja duhovnog mira u njega. To se postiže odbijanjem nemarnosti koja zadesi čovjeka i činjenjem toga da on osjeti svoju nemoć i neimaštinu koje počivaju u njegovoj prirodi.

Što se nevolje koja pogodi čovjeka prilikom bolesti tiče – kao što smo već spomenuli – ona, ustvari, i nije nevolja, već je to Gospodareva dobrota, jer ona je način očišćenja čovjeka od grijeha i pranje od izraslina prijestupa, kao što se navodi u hadisi-šerifu:

“Nijednog muslimana ne zadesi muka a da Allah ne otrese s njega grijehe kao što sa stabla opada lišće.”

Hazreti Ejjub, a.s., u svom skrušenom obraćanju za pomoć nije molio sebe radi niti radi svoje komocije, već je od svog Gospodara zatražio otklon nevolje kad mu je bolest počela sprečavati to da jezikom spominje Allaha i ometati razmišljanje o Allahovoj moći srcem, pa je zatražio izlječenje radi izvršenja dužnosti iskrenog i potpunog robovanja Allahu.

I nama je, onda, obaveza to da svojim skrušenim obraćanjem za spas prije svega težimo za ozdravljenjem naših duševnih rana i duhovnih naprslina, a koje nastaju iz počinjavanja grijeha i zlodjela.

Nama sljeduje traženje zaštite kod Moćnog Allaha kad god nam materijalne bolesti u potpunosti sprečavaju obavljanje ibadeta. Njemu se tad skrušeno obratimo, sa svom poniznošću i skromnošću, tražeći od Njega pomoć, bez ikakvog prigovora ili negodovanja. Jer, sve dok smo u potpunosti zadovoljni Njegovim sveobuhvatnim gospodarenjem, na nama je da budemo zadovoljni i apsolutno pokorni u svemu što nam On, Slavljen neka je, dodijeli Svojim gospodarenjem.

A jadanje koje ima prizvuk prigovora na Njegovo određenje sudbine i izraz negodovanja i žaljenja najsličniji su kritiziranju pravednog Božijeg određenja i optužbi na račun Njegove sveobuhvatne milosti. Pa onaj ko kritizira Božije određenje, ono ga shrva, a onaj ko optužuje Božiju milost, ona mu bude uskraćena. Jer, na način na koji će upotreba slomljene ruke radi osvete još više pogoršati njen lom, isto će tako onaj kojeg zadesi tegoba, ukoliko je primi s prigovaranjem, mrzovoljom, negodovanjem i uznemirenošću, mnogostruko otežati svoje stanje.

Druga tema

Kad god se materijalne nevolje preuveličaju, one se povećaju, a kad se omalovaže, umanje se.

Naprimjer, kad god se čovjek pozabavi onim što mu se pričinjava u noći, u njegovim očima to bude ogromno, dok, ako ga zanemari, ono nestane. I kad god čovjek nasrne na osinjak, osinji napad postane žešći, a ukoliko on na njih ne obraća pažnju, ose se raziđu.

Isto tako, kad god čovjek preuveliča i pridaje važnost materijalnim nevoljama te se zabrine za njih, one se kroz tijelo uvuku i prodru u srce, gdje se ugnijezde, a pritom raste duševna nevolja u srcu i postane stjecište materijalnih nevolja, koje se onda nastavljaju i produljivaju. Međutim, kad čovjek iz korijena prestane brinuti i umišljati, zadovoljan Allahovom odredbom, i pouzdajući se u Njegovu milost, materijalna nevolja postepeno opada i nestane, poput stabla čije je korijenje sasječeno, pa ono ugine i osuše se njegovi listovi.

Ovu činjenicu jednom sam iskazao ovako kako slijedi:*

Ostavi se zapomaganja, jadniče! Dođi, pouzdaj se u Allaha u nevolji! Jer žalba je nevolja u nevolji, Greška u grešci, nesreća je to, znaj! Pronađeš li Onog Koji te iskušava nevoljom, Nevolja postane blagodat u blagodati, vedrina u vedrini! Ostavi se tužakanja i prihvati se zahvale. Jer, kao što to čine slavuji, i cvjetovi se osmjehuju uživajući. Ako Ga ne pronađeš, čitav dunjaluk ti je patnja i stradanje. Prolazak i nestanak, prašina u prašini. Dođi i pouzdaj se u Njega u nevolji, ti što zapomažeš radi sitne nevolje. A čitav dunjaluk pun je belaja i nesreća! Pouzdanjem se nasmij u lice nevolji, Neka se i nevolja osmjehne. Jer, kad god se osmjehne, splasne i ublaži se do iščeznuća.

Zaista, kako god čovjek ublaži oštrinu svog protivnika susrevši ga s radošću i osmijehom, te se žestina njegove mržnje smanji i ugasi se vatra neprijateljstva, a čak se nekad pretvori i u prijateljstvo ili pomirenje, isto tako i suočavanjem s nevoljama, s pouzdanjem u Moćnog, nestaju njihovi tragovi.

Treća tema

Svako doba ima svoje karakteristike, pa je i nevolja promijenila svoj oblik u ovo naše doba nemarnosti. U nekim situacijama za neke osobe nevolja nije nevolja, već je ukaz blagodati i dobrote od Allaha, Slavljen je On. Smatram da su oni koji su u iskušenju nevolje ovog vremena na dobitku i sretnici, pod uvjetom da im to ne naruši vjeru. Stoga bolest i nevolje u mojim očima ne stvaraju utisak štetnosti, pa da bih im se protivio, niti kod mene izazivaju sažaljenje i bol prema onom ko je njima pogođen.

Naime, nije mi došao bolestan mladić a da na njemu nisam primijetio kako je više od svojih vršnjaka okrenut vjeri i kako je više od njih vezan za ahiret. Otuda uviđam da bolest za takve nije nesreća, već jedna od bezbrojnih i neizmjernih Njegovih blagodati, Slavljen je On, jer ta bolest, izuzev što mu prolaznom i nestalnom dunjalučkom životu zadaje nešto poteškoće, bolesniku pruža izdašne koristi s gledišta njegovog ahiretskog života i bude mu svojevrsni ibadet.

Da, taj mladić svoje pridržavanje Božanskih zapovijedi, koje je postigao u svojoj bolesti, možda ne bi mogao sačuvati ako bi postigao ozdravljenje, pa bi čak, možda, mladalačkom nepromišljenošću, razuzdanošću i primitivizmom raširenim u ovo vrijeme i sam zapao u prostakluk.

ZAKLJUČAK

Allah, dž.š., u čovjeka ugradio je bezgraničnu nemoć, bezkrajnu neimaštinu, kako bi pokazao Svoju neograničenu moć i nepreglednu milost. Stvorio ga je u određenoj formi, poput stroja, u kojoj s bezbroj strana može osjetiti patnju, jednako kao što s bezbroj strana može osjetiti i užitak, kako bi pokazao bezbrojne urese Svojih Lijepih Imena.

I tom čudesnom stroju u ljudskoj formi dao je to da posjeduje na hiljade mehanizama i zupčanika, od kojih svaki ima svoje različite teškoće i užitke, funkcije, zasluge i nagrade. Kao da se sva Božija imena koja se manifestiraju u cijelom svemiru, koji je poput jednog ogromnog ljudskog bića, u potpunosti ukazuju i u čovjeku, a koji je, opet, minijaturni svemir.

Pa jednako kao što ga korisne stvari u njemu, poput zdravlja, čilosti, užitaka i drugog, navode na iskazivanje zahvalnosti i pogone taj stroj kako bi obavljao svoju svestranu funkciju – te kao da čovjek postane mašina za proizvodnju zahvalnosti – isto je tako slučaj i s teškoćama i patnjama, kao i sa svim ostalim uznemiravajućim djelovanjima i izazovima što ostale mehanizme tog stroja stavljaju u pogon i pokret i potiču sagorijevanje ležišta nemoći, slabosti i neimaštine pohranjenih u ljudskoj prirodi. Tako nevolje čovjeku omogućavaju to da zatraži utočište kod Stvoritelja ne samo jednim jezikom već ga potiču da zaštitu i pomoć od Njega zatraži jezikom svakog svog pojedinačnog dijela i organa. Pa kao da čovjek kroz te uzroke, posljedice i poremećaje postane poput pera koje sadrži hiljade različitih pera i ispisuje sudbinu svog života na stranici života ili na Levhi-misalu, time ispredajući jednu divno vezenu obavijest o Božijim Lijepim Imenima, pa i sam postane poput kreposne poezije i oglasne ploče, a čime ispunjava svoju prirodnu funkciju.

”Odsjaji” - Said Nursi