Duh je besmrtan

  • Štampa
  • Kategorija: Blog
  • petak, 09 Maj 2025 13:55
  • Autor Abdullah
  • Klikova: 548
 
info duh je besmrtanPRVI TEMELJ

Duh je definitivno besmrtan. Jer, svi dokazi koji potvrđuju postojanje meleka i duhovnih bića navedeni u Prvoj temi, primjenjivi su kao dokazi u vezi s ovim našim pitanjem, pitanjem besmrtnosti duha. Ja smatram da je to pitanje dokazano toliko da bi svako daljnje objašnjenje bilo besmisleno.
Dakle, uistinu je kratka i malena razdaljina što nas dijeli od bezbrojnih i nesagledivih karavana duhova što su odsjele u međuprostornom svijetu berzaha i u svijetu duhovnosti, u iščekivanju odlaska na svijet ahireta, toliko da nam nije potreban dokaz za pojašnjenje toga. Susreti između njih i nebrojenih nosilaca otkrovenja i duhovnog opažanja, i vizije njihovih grobova od strane ljudi od otkrovenja, i komuniciranje običnih ljudi i njihovo uspostavljanje veza s njima u istinitim snovima, sve to čini duh i njegovu besmrtnost, i to zbog astronomskog mnoštva izvješća, dijelom općeg znanja i razumijevanja u ljudskom rodu.
Međutim, materijalistička misao u ovo naše vrijeme opila je mnoge ljude, te je zametnula klicu sumnje i umišljaja, čak i u najprostije aksiomatske činjenice. Kako bismo uklonili ove sumnje i nagovore, ukazat ćemo samo na četiri izobilna vrela što naviru iz srčanog predosjećanja i umnog uviđanja, započevši s jednim uvodom.

UVOD

U Četvrtoj činjenici Riječi desete dokazano je sljedeće:
Fenomenalna, vječna, neprolazna i neusporediva ljepota zahtijeva vječne i neprolazne ljubitelje koji su poput ogledala što odražavaju tu ljepotu; i da savršeno, vječno i besprijekorno savršeno umijeće iziskuje trajanje i stalnost onih objavitelja koji razmišljaju; i da beskrajna milost i dobrota nužno nameću trajno uživanje onih koji su zahvalni i u potrebi za njom. Taj ljubitelj, koji je poput uglačanog ogledala, i taj vjesnik koji razmišlja, i taj zahvalnik koji je u potrebi, jeste prvenstveno ljudski duh, stoga, duh zauvijek ostaje u društvu te ljepote, tog savršenstva i te milosti, na putu u besmrtnost i vječnost.
Također smo u Šestoj činjenici Riječi desete dokazali:
Ne samo da duh čovjekov nije stvoren kako bi iščeznuo, već čak ni najprostija stvorenja također nisu stvorena kako bi iščezla, jer i ona posjeduju svojevrsnu besmrtnost. Čak i prosti cvijet, naprimjer, koji ne posjeduje duh poput nas, kad prividno ode iz postojanja ostavlja svoj lik sačuvan u mnogim memorijama, a isto tako se i zakon po kojem je on sačinjen održava u stotinama njegovih sićušnih sjemenki, te time predstavlja primjer svojevrsne neprolaznosti u hiljadu vidova.
A budući da uzorak lika tog cvijeta i zakon njegove građe, koji je djelomično sličan duhu, jeste trajan i sačuvan u njegovim sitnim sjemenkama od strane Mudrog Čuvatelja, Hafizi-Hakima sa svom pravilnošću, kroz vrevu mnogih prevrata, onda sigurno ljudski duh, a koji je svijetli Božiji imperativni zakon koji posjeduje uzvišenu suštinu, život i svijest, i veoma sadržajna, svestrana i visoka svojstva, i koji je odjenut u odoru pojavnog bivanja, svakako je i izvan bilo kakve sumnje trajan i besmrtan, vezan uz vječnost i spojen s neprolaznošću. Ukoliko to ne uviđaš, kako možeš tvrditi da si svjesno ljudsko biće?
Jer, kako neko može Mudrog, Veličanstvenog i Neprolaznog Očuvatelja, Koji je položio plan gorostasnog stabla i pohranio zakon njegove konstrukcije, slično duhu, u krajnje sićušnu sjemenku, upitati: Kako se mogu sačuvati duhovi besmrtnim?

PRVO VRELO: Subjektivno - enfusi

Ono znači da svako ko pomno sagleda svoj život i porazmisli o svojoj duši uviđa to da postoji besmrtni duh.
Zaista, aksiomatska činjenica jeste to da svaki duh, uprkos promjenama i preobražajima što se odvijaju na tijelu kroz godine života, ostaje trajan i isti, nepodložan njihovom utjecaju. Otud, budući da tijelo prolazi i obnavlja se, uz nepromjenjivost duha, onda svakako i kad duh bude potpuno izvučen iz tijela smrću, i kad se tijelo sasvim zamete, to neće imati utjecaja na duh, niti će njegova kakvoća biti promijenjena. Jedino, tokom cijelog života tijelo postupno mijenja svoj izgled uz nepromjenjivost duha, a kod smrti ono je odjedanput svučeno. Nepogrešivom intuicijom, pa čak i ličnim opažanjem, možemo zaključiti to da tijelo opstoji uz duh, odnosno nije duh taj koji opstoji uz tijelo, već duh postoji i dominira sam po sebi. Otud, ni razgradnja ni razlaganje tijela u bilo kojem vidu, a niti njegova sinteza, ne ugrožava samostalnost duha niti je uopće remeti. Jer, tijelo je gnijezdo i stanište duha, a ne njegova odora. Zapravo, stvarna odora duha je fini omotač i idealno i u izvjesnoj mjeri trajno tijelo prikladno finoći duha. Stoga duh i nije u potpunosti ogoljen čak ni u slučaju smrti tijela, već izlijeće iz svojeg gnijezda odjenut u svoje idealno tijelo i specijalni ogrtač.

DRUGO VRELO: Kosmičko - afaki

Ono jeste jedno iskustvo u rasuđivanju proisteklo iz odnosa učestalog opažanja, brojnih dešavanja i učestalog ponavljanja.
Zaista, ukoliko se shvati trajnost jednog duha nakon smrti, nužno iz tog slijedi trajnost cijele vrste tog duha uopće. Jer, poznato je u znanosti logike to da, ako se neko subjektivno svojstvo ispolji u nekoj jedinci, donosi se sud da to svojstvo postoji u svim jedinkama te vrste, jer ona je jedno bitno svojstvo, te stoga mora postojati u svakoj jedinci. Činjenica je da se besmrtnost duha nije ispoljila u samo jednom pojedincu, već su tragovi utemeljeni na bezbroju ličnih svjedočanstava i pokazatelji koji ukazuju na njegovu besmrtnost neosporno potvrđeni toliko, da jednako kao što nas ne obuzima nikakva sumnja niti nevjerica u postojanje ne tako davno otkrivenog kontinenta Amerike i u njegovu naseljenost ljudima, isto tako nije moguće posumnjati da sada u svijetu duhovnih dimenzija i duhovnih bića ima ogromna masa duhova umrlih koji posjeduju vezu s nama. Naime, naši duhovni pokloni dospijevaju do njih, a od njih nama dolaze izljevi prosvjetljenja.
Također je nepogrešivom intuicijom i savješću moguće predosjetiti to da jedan suštinski element čovjeka ostaje trajno nakon njegove smrti. Taj bitni element jeste duh, jer duh nije podložan razgradnji niti propadanju, s obzirom na to da je on jednoobrazan, jedinstven i monolitan. Naime, razgradnja i propadanje karakteristike su složenih spojeva i mnoštva. Kako smo ranije izložili, život osigurava jedan vid jednoće u mnoštvu, i stoga jeste uzrok neke vrste neprolaznosti. Odnosno, jednoća i neprolaznost dva su principa duha, jer on od njih polazi prema mnoštvu. Stoga, prolaznost duha morala bi uslijediti ili iz razgradnje i propadanja ili, pak, iz nestanka. Što se razgradnje i propadanja tiče, njegova monolitnost ne dozvoljava razgradnju, a njegova elementarnost i jednoobraznost ne dozvoljava propadanje. A što se nestanka tiče, njega ne dozvoljava sveobuhvatna milost Apsolutno Darežljivog, a Njegova neizmjerna plemenitost odbija oduzeti blagodat postojanja ljudskom duhu koji je dostojan i željan postojanja.

TREĆE VRELO

Duh je jedan živi, svjesni i imperativni zakon koji posjeduje svestranu bit, prilagođenu postizanju univerzalnosti i sveobuhvatnosti, i na njega je navučeno svjetlosno vanjsko postojanje. Inače, poznato je to da se i u najslabijem zakonskom imperativu ispoljava stabilnost i trajnost. Naime, ukoliko pogledamo duboko, vidjet ćemo to da postoji izvjesna konstantna, nepromjenjiva činjenica u svim vrstama koje su podložne promjenama, koja se obrće u sklopu svih promjena, preobražaja životnih faza i izmjenjuje različite likove i oblike, ali sama ostaje nepromjenjiva, živa i besmrtna. Stoga zakon koji važi za živa bića kao vrstu, također se proteže i na ličnost čovjekovu kao jedinku, jer čovjek kao jedinka, srazmjerno svestranosti njegovog bića, univerzalnosti njegove osjetilnosti i svijesti, i sveobuhvatnosti njegove mašte i zamišljanja, došao je u poziciju vrste, iako je i dalje jedna jedinka. Naime, Fatiri-Zuldželal tog čovjeka stvorio je kao jedno sadržajno, sveobuhvatno ogledalo, sa savršenom pobožnošću i uzvišenom biti. Dakle, njegova duhovna suština u svakom pojedincu, s Allahovim dopustom, nikad ne umire, čak i ako promijeni i na stotine hiljada likova, već njegov duh ostaje živ kako je i bio. Stoga duh, a on je stvarnost koja posjeduje svijest i osnova života te osobe, s Allahovim ovjekovječenjem, po Njegovoj zapovijedi i uz Njegov dopust, vječno je trajan i neprolazan.

ČETVRTO VRELO

Zakoni koji vladaju i primjenjuju se na vrste imaju izvjesne sličnosti s duhom, jer i jedno i drugo potječe iz Svijeta Božije uredbe i htijenja. Oni se djelomično i u izvjesnom stepenu podudaraju s duhom, jer vode isto porijeklo. Ukoliko s pažnjom proučimo te norme i zakone što vrše utjecaj na vrste, a koji nemaju pojavnu osjetilnost, postane nam jasno sljedeće:

Kad bi ti imperativni zakoni bili zaodjenuti vanjskim postojanjem, bili bi, ustvari, duh dotičnih vrsta. No, ti su zakoni nepromjenjivi, trajni i zauvijek neprolazni. Na njihovu monolitnost nemaju utjecaj niti ih remete nikakve promjene niti prevrati. Tako, naprimjer, kad stablo smokve ugine i raspadne se, zakon njegove građe i nastanka, koji je poput njezinog duha, ostaje da živi u njezinom sićušnom sjemenju. I sve dok su i najprostiji i najslabiji zakonski imperativi koji su na snazi vezani uz trajnost i besmrtnost, nužno je to da duh ljudskog roda bude vezan ne samo uz besmrtnost nego vječno i zauvijek. Jer, duh po izričitom tekstu Kur’ani-Kerima: قُلِ الرُّوحُ مِنْ اَمْرِ رَبِّى“Uredba od Gospodara mojeg”, dolazi iz Svijeta Božije uredbe, i on je svjesni zakon i živa norma, kojeg je Božija svemoć odjenula u vanjsko postojanje. Dakle, kako god besvjesni zakoni koji dolaze iz Svijeta Božije uredbe i Božijeg svojstva htijenja ostaju trajno i uglavnom zauvijek, isto tako i duh, koji im je srodan, manifestira se iz Božijeg svojstva htijenja i dolazi iz Svijeta Božije uredbe, i on je dostojniji vječnosti i više je zavrjeđuje. Odnosno, njegova trajnost potvrđeno i neosporno doličnija je, jer on posjeduje postojanje i vanjsku stvarnost, snažniji je i višeg stepena od svih drugih zakona, s obzirom na to da on ima svijest. On je i trajniji i dragocjeniji od njih, jer posjeduje život.
“Riječi”-Bediuzzaman Said Nursi

Na početak